1. UVOD

Neprestano pomicanje granica objektivne arbitrabilnosti[1] i njezina širenja u nova pravna područja, već dulje vrijeme prisutno na arbitražnoj sceni, poticaj je za ispitivanje mogućnosti primjene arbitraže u upravnim stvarima. Iako su neposredan povod za analizu ove teme bila komparativna iskustva pojedinih država,[2] u Hrvatskoj rješavanje pojedinih upravnih stvari arbitražom izrijekom propisuju Zakon o koncesijama[3] i Zakon o javno-privatnom partnerstvu.[4] Ipak, i osim toga ostaju otvorena pitanja objektivne arbitrabilnosti drugih upravnih stvari, čije rješavanje arbitražom nije propisano posebnim zakonom. Stoga je primarni zadatak ovog rada analizirati zakonske odredbe o mogućnostima rješavanja upravnih stvari arbitražom u Hrvatskoj. osim toga, potrebno je preispitati potencijal nekih drugih upravnih stvari (prije svega upravnih ugovora) i njihove prikladnosti za odlučivanje u arbitražnom postupku. Pri tom, polazišnu osnovu i mogući korektiv predstavlja odredba čl. 3. Zakona o arbitraži[5] kojom se određuju granice objektivne arbitrabilnosti predmeta u Hrvatskoj, prema kojoj je za arbitražu ključno da je riječ o sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Konačno, kao jedno od važnih pitanja nameće se i bi li u rješavanju upravnih stvari arbitražom, ulogu sudova koji vrše kontrolu donesenih pravorijeka trebali preuzeti upravni sudovi, odnosno Visoki upravni sud ili bi trebalo zadržati postojeće uređenje.[6]  

1. ARBITRAŽA U UPRAVNIM STVARIMA IZRIJEKOM UREĐENA ZAKONOM
   1. Zakon o koncesijama

Koncesija se definira kao pravo koje se stječe ugovorom (čl. 3. st. 1. ZK), a ugovor o koncesiji kao upravni ugovor[7] koji u pisanom obliku i na određeno vrijeme sklapaju davatelj koncesije[8] i koncesionar[9] o međusobnim pravima i obvezama vezanim uz danu koncesiju na temelju odluke o davanju koncesije[10] (čl. 5. t. 7. ZK). Sukladno tome, bitna obilježja ovog ugovora su upravnopravna priroda koncesijskog odnosa, subjekti koncesijskog odnosa i njihov specifičan pravni položaj, predmet koncesije, naknada za koncesiju, vremenska uvjetovanost koncesije te njezina načelna opozivost.[11]

Neka od navedenih obilježja znatno se razlikuju od obilježja klasičnog građanskopravnog ugovora – davatelj koncesije može biti samo tijelo javne vlasti ili pravna osoba ovlaštena za davanje koncesije, predmet koncesije je ograničen i određen zakonom (čl. 8. ZK),[12] ugovor je usmjeren na gospodarsko korištenje općim ili drugim dobrom, radovima i u pravilu (javnim) uslugama. Ugovor o koncesiji je naplatni[13] i vremenski ograničen pravni posao, koji se sklapa na određeno vrijeme.[14] Zaključenju ugovora o koncesiji prethodi postupak donošenja odluke o davanju koncesije, sa ZK-om preciziranim sadržajem (čl. 50.). Riječ je dakle o upravnom ugovoru koji je višestruko ograničen u subjektivnom i objektivnom smislu. No premda se zaključenju ugovora o koncesiji pristupa tek nakon isteka razdoblja mirovanja, koje iznosi 15 dana od dana dostave odluke o davanju koncesije svim ponuditeljima ili podnositeljima zahtjeva kojima se koncesija neposredno daje (čl. 39. ZK), a u slučaju da je pokrenut postupak pravne zaštite, nakon izvršnosti odluke o davanju koncesije (čl. 54. st. 1. i 2. ZK), stranke koje takav ugovor zaključuju, su (uz određena ograničenja) ovlaštene raspolagati pravima koja su predmet toga ugovora. Dakle, u slučaju spora koji nastane ili bi mogao nastati iz ugovora o koncesiji radilo bi se o sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Tome u prilog je i izrijekom propisana mogućnost ugovaranja arbitraže koju propisuje ZK (čl. 97. st. 2.). 

Različitosti u teorijskom poimanju pravne prirode ugovora o koncesiji[15] nije značajan za njegovu arbitrabilnost. Zbog toga je irelevantno definira li se on kao ugovor građanskog ili upravnog prava; ključno je da su stranke ovlaštene raspolagati pravima koja iz toga ugovora proizlaze. Osim toga, zakonodavac je ne samo prema sadašnjem ZK-u, već i prema prijašnjim zakonskim rješenjima[16] prihvatio da su sporovi koji iz tog ugovora nastanu ili mogu nastati arbitrabilni.[17]

Odnos ZK-a i posebnih zakona koji uređuju koncesije, uređen je člankom 1. st. 2. ZK-a, prema kojem se na pitanja koja nisu određena ovim zakonom primjenjuju posebni zakoni te propisi kojima se uređuje javna nabava. Obrnuto, odnos posebnih zakona kojima se uređuju koncesije i ZK-a kao osnovnog koncesijskog zakona određen je u pravilu tako da se u odredbama posebnog koncesijskog zakona upućuje na primjenu odredbi zakona kojim se uređuju koncesije. Tako primjerice čl. 6. st. 1. ZL-a propisuje da se na pitanja kojima se uređuju koncesije prava lova, a koja nisu uređena Zakonom o lovstvu primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuju koncesije. Isto tako, čl. 2. st. 1. Zakona o rudarstvu[18] propisuje da se na pitanja koncesija koja nisu uređena Zakonom o rudarstvu primjenjuju odredba Zakona o koncesijama. Sukladno tome, izostanak posebnih odredbi o načinu rješavanja koncesijskih sporova u posebnim zakonima – sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji, upućuje na njihovo rješavanje prema pravilima ZK-a.

Arbitražno rješavanje sporova prvi put je izrijekom propisano ZK-om 08. Prema tadašnjem rješenju stranke su mogle za sporove koji nastanu na temelju ugovora o koncesiji ugovoriti arbitražu. Osim toga, bilo je propisano da je mjerodavno pravo Republike Hrvatske (čl. 39. st. 1. i 2. ZK 08). Nešto opsežnije bilo je uređenje ZK-a 12 prema kojem su rješavanje sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji, stranke ugovora o koncesiji mogle podvrgnuti arbitraži čije je mjesto na području Republike Hrvatske. U takvim arbitražnim postupcima isključivo je bilo mjerodavno pravo Republike Hrvatske, a pravila postupka određivala su se u skladu sa zakonom kojim se uređuje arbitraža (čl. 49. st. 1. –3. ZK 12). Ovakvo uređenje arbitražnog rješavanja koncesijskih sporova, već navedene modalitete o mjestu, mjerodavnom pravu i pravilima postupka iz ZK-a 12, dopunjuje pravilima o jeziku i obvezi prethodnog mirnog rješenja spora.

Sukladno tome, stranke ugovora o koncesiji rješavanje sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji mogu podvrgnuti arbitraži, osim ako to posebnim zakonom nije drukčije uređeno (čl. 97. st. 2. ZK). Mjesto takve arbitraže mora biti na području Republike Hrvatske, u arbitražnom postupku isključivo je mjerodavno pravo Republike Hrvatske i jezik arbitraže je hrvatski jezik. Ako je ugovor o koncesiji napisan na hrvatskom jeziku i stranom jeziku, mjerodavna je inačica na hrvatskom jeziku. (čl. 97. st. 3. ZK). U ugovoru o koncesiji kojim se omogućava arbitraža mora se navesti obveza prethodnog obraćanja drugoj ugovornoj strani sa zahtjevom za mirno rješenje spora koji ne može biti kraći od tri mjeseca od dana dostave zahtjeva za mirenje (čl. 97. st. 4. ZK). Pravila koncesijskog arbitražnog postupka određuju se u skladu sa zakonom kojim se uređuje arbitraža (čl. 97. st. 5. ZK).

Iz navedenih odredaba ZK-a proizlazi da su stranke ugovora o koncesiji za rješavanje sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji ovlaštene zaključiti ugovor o arbitraži u obliku arbitražne klauzule u nekom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora (čl. 6. ZA). Odredbe o arbitražnom rješavanju koncesijskih sporova podliježu brojnim ograničenjima, čija je zadaća osigurati određenu razinu zaštite javnog interesa  – u pogledu mjesta arbitraže, mjerodavnog prava, jezika, pravila kojima se uređuje arbitraža i obvezatnom prethodnom provođenju mirnog rješenja spora u zakonom propisanom vremenu. U obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o koncesijama iz 2017[19] izostalo je objašnjenje zašto arbitražnom rješavanju sporova iz ugovora o koncesija mora prethoditi postupak mirnog rješenja spora, koji ne može biti kraći od tri mjeseca od dana dostave zahtjeva za mirenje (čl. 97. st. 4. ZK).

S jedne strane, riječ je o gomilanju alternativnih metoda rješavanja sporova, kojima se provedba arbitražnog postupka vezuje uz tromjesečnu provedbu mirenja. Na taj se način arbitražni postupak nepotrebno uvjetuje prethodnom provedbom jedne druge metode, čiji rezultat može biti krajnje neizvjestan. S obzirom na slabe rezultate koje je mirenje u Hrvatskoj ostvarilo, nije jasno zašto se rješavanje koncesijskih sporova u arbitražnom postupku ograničava prethodnim vođenjem postupka mirenja. Osim toga, nije jasno treba li tu odredbu povezati s terminologijom kojom se Zakon o parničnom postupku[20] koristi u čl. 186.a, a koja se odnosi na „mirno rješenje spora“ koje se provodi pred nadležnim državnim odvjetništvom i procesna je pretpostavka za podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske. Vrlo vjerojatno je da to nije bila ideja, jer se istovremeno u odredbi čl. 97. st. 4. ZK upotrebljava i izraz mirenje. Šteta što zakonodavac nepreciznim i neadekvatnim korištenjem pravnih izraza u složenim postupovnim metodama i njihovim multipliciranjem unosi pravnu nesigurnost, koje, umjesto da olakšavaju i ubrzavaju (povećavaju djelotvornost i uspješnost) rješavanja koncesijskih sporova, stranke ugovora o koncesiji dovode u potencijalnu nedoumicu o ispunjenju pretpostavki nužnih za provedbu arbitraže. Istovremeno, nije jasno precizirano pred kojim bi se institucijom za mirenje moglo provoditi mirenje u koncesijskim sporovima.[21]

Jedan od  ugovora o koncesiji koji je dostupan na internetskim stranicama[22] i odnosi se na  pružanje usluga putnicima uz upotrebu i održavanje objekata lučke podgradnje i lučke nadgradnje na području luke otvorene za javni promet osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku – luka Gaženica, Zadar, zaključen između Lučke uprave Zadar i koncesionara sadrži relevantne podatke o rješavanju spora arbitražom. Neki od modaliteta rješavanja spora arbitražom propisani su u čl. 115. navedenog ugovora. Primjerice, arbitraža se povjerava Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.   Arbitražu će provoditi arbitražno vijeće koje čine predsjednik i dva člana. Svaka ugovorna strana imenuje po jednog člana Vijeća, a članovi Vijeća suglasno imenuju predsjednika Vijeća.

Ugovorne strane mogu i neposredno suglasno imenovati predsjednika Vijeća. Ako članovi Vijeća, odnosno ugovorne strane ne postignu dogovor oko imenovanja predsjednika Vijeća u roku od trideset dana od dana podnošenja tužbe, imenovat će ga predsjednik Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Jezik arbitražnog postupka je hrvatski.

Arbitražno vijeće primjenjuje hrvatsko procesno i materijalno pravo. Sporovi iz ovog ugovora su hitni, a arbitražno vijeće mora donijeti odluku u instruktivnom roku od tri mjeseca od zaprimanja tužbe. Na pitanja postupka arbitraže koji nisu uređeni ovim člankom, ugovorne strane suglasno ugovaraju primjenu Zagrebačkih pravila.[23] Međutim pojedini ugovori o koncesiji, u pogledu rješavanja sporova proizašlih iz ugovora arbitražom, sadrže tek prijepis zakonskih odredbi o tom pitanju, ne određujući detaljnije način njihove provedbe.[24]

1. 1. Zakon o javno-privatnom partnerstvu

Javno-privatno partnerstvo (u daljnjem tekstu: JPP), definira se kao dugoročan ugovorni odnos između javnog[25] i privatnog partnera[26] predmet kojeg je izgradnja i/ili rekonstrukcija i održavanje javne građevine, u svrhu pružanja javnih usluga iz okvira nadležnosti javnog partnera (čl. 2. st. 1. ZJPP). Radi provedbe projekta JPP-a, javni i privatni partner sklapaju ugovor o JPP-u kojim uređuju međusobna prava i obveze (čl. 2. st. 6. ZJPP). Ugovor o javno-privatnom partnerstvu (u daljnjem tekstu: ugovor o JPP-u) je ugovor sklopljen između javnog i privatnog partnera, kojim se u svrhu provedbe projekta JPP-a uređuju prava i obveze ugovornih strana (čl. 3. t. 3. ZJPP).  

Ugovor o JPP-u sklapa se u pisanom obliku i na određeno razdoblje koje ne može biti kraće od tri niti duže od četrdeset godina, osim ako posebnim zakonom nije propisano duže razdoblje (čl. 4. st. 1. ZJPP). Ugovor o JPP-u mora sadržavati, između ostalog, odredbe kojima se uređuju postupak rješavanja sporova između ugovornih strana (čl. 4. st. 4. ZJPP). Ako se za provedbu projekta JPP-a daje koncesija, na sadržaj ugovora o JPP-u primjenjuju se i odredbe propisa kojima se uređuje područje koncesija (čl. 4. st. 7. ZJPP).

Prema podacima Agencije za investicije i konkurentnost[27] projekti javno-privatnog partnerstva obuhvaćaju projekte za koje postoji namjera provedbe, ugovorene i odobrene projekte.[28] Za sporove između stranaka, koji nastaju na temelju ugovora o JPP-u, stranke mogu ugovoriti arbitražno rješavanje sporova, ili mirenje (čl. 31. st. 1. ZJPP).  U postupku arbitražnog rješavanja sporova mjerodavno je pravo Republike Hrvatske (čl. 31. st. 2. ZJPP). Ako stranke nisu ugovorile arbitražno rješavanje sporova ili mirenje, isključivo je nadležan Trgovački sud na čijem se području nalazi nekretnina na koju se odnosi JPP (čl. 31. st. 3. ZJPP). Mogućnost rješavanja sporova nastalih na temelju ugovora o JPP-u arbitražom, postojala je već Zakonom o javno-privatnom partnerstvu iz 2008.[29] (arg. ex čl. 35. st. 2.). Ipak, za razliku od važećeg uređenja, za arbitražne sporove između javnog i privatnog partnera, bilo je mjerodavno pravo koje su stranke izabrale (čl. 36. ZJPP 08).

Arbitražno rješavanje sporova prema ZJPP-u je u usporedbi s rješenjima ZK-a manje ograničeno. Prije svega, stranke su ovlaštene odlučiti hoće li svoje sporove rješavati arbitražom ili mirenjem. Sukladno tome, nužna provedba postupka mirenja, ograničena rokom prije kojeg se arbitražni postupak ne bi mogao pokrenuti, rješenje koje je propisano samo za koncesijske sporove (čl. 97. st. 4. ZK), nije pretpostavka za arbitražu u sporovima koji nastanu na temelju ugovora o JPP-u. No problem bi mogao nastati u slučajevima u kojima se za provedbu projekta JPP-a daje koncesija, jer se u tom slučaju na sadržaj ugovora o JPP-u primjenjuju i odredbe propisa kojima se uređuje područje koncesija (čl. 4. st. 7. ZJPP).

Dvije bi mogle biti interpretacije ove odredbe. Jedna, prema kojoj bi u slučajevima u kojima odnos JPP-a ima i svoju koncesijsku dimenziju za arbitražno rješavanje sporova koncesijskopravne prirode bile mjerodavne odredbe koje vrijede za takvo rješavanje koncesijskih sporova. Druga, prema kojoj u slučaju da se za provedbu projekta JPP-a daje koncesija, na sadržaj ugovora o JPP-u primjenjuju se odredbe ZK-a, a sporovi bi se rješavali primjenom odredbi ZJPP-a. Razlike nisu beznačajne, jer provedba arbitražnog postupka prema ZK-u podliježe znatno većem broju ograničenja od ZJPP-a. Naime, prema ZK-u u ugovoru o koncesiji kojim se omogućava arbitraža mora se navesti obveza prethodnog obraćanja drugoj ugovornoj strani sa zahtjevom za mirno rješenje spora koji ne može biti kraći od tri mjeseca od dana dostave zahtjeva za mirenje (čl. 97. st. 4. ZK).  Ostala ograničenja odnose se na mjesto arbitraže, mjerodavno pravo, jezik i pravila kojima se uređuje arbitraža (v. supra ad 2.1.). Prema ZJPP-u stranke su u arbitražnom postupku ograničene samo u primjeni mjerodavnog prava, koje mora biti pravo Republike Hrvatske (čl. 31. st. 2.). Smatramo da bi u prikazanim okvirima trebalo ipak odabrati opciju prema kojoj bi se u slučaju da se za provedbu projekta JPP-a daje koncesija, na sadržaj ugovora o JPP-u primjenjivale odredbe ZK-a, a sporovi bi se rješavali primjenom odredbi ZJPP-a.  

Za stranke potencijalno zainteresirane da svoje sporove rješavanju arbitražom, iznimno je važna jasna informacija o tome koje pretpostavke moraju biti ispunjene kako bi svoje sporove iz ugovora o koncesiji ili iz ugovora o JPP-u ili iz ugovora o JPP-u u kojem se daje koncesija, mogle riješiti upravo na taj način. Ovim putem mogla bi se uputiti i kritika zakonodavcu na ovakvim nejasnim i različitim pristupima u rješavanju upravnih stvari arbitražom. U tom smislu se ne čini da ovakvi različiti zakonski pristupi doprinose ideji unapređenja arbitražnog rješavanja sporova, jer se u okviru svakoga zakona ponaosob (ZK i ZJPP), kriju različite pretpostavke za osiguranje pristupa strankama arbitražnom rješavanju sporova. Još gore, ne stječe se dojam da su takvi zakonodavni zahvati rezultat određene univerzalne ideje o tome što je sve prethodno potrebno učiniti, kako bi se o toj (upravnoj) stvari moglo raspravljati u arbitraži. Dapače, iz institucionalnog i zakonodavnog razvoja proizlazi, da se zakonodavac u ostvarivanju načelne mogućnosti rješavanja upravnih stvari u arbitraži, svakim novim aktom odlučio za uvođenje novih ograničenja. U situacijama u kojima se pojedini zakonski akti isprepliću (kao što je situacija u kojoj se u provedbi projekta JPP-a daje koncesija) mogući su problemi, jer norma ne osigurava jasnoću i preciznost za stranke, kao i predvidivost realizacije njezine želje da potencijalne sporove rješava metodom koju je izabrala (ili je barem mislila da je izabrala).  

1. PRIKLADNOST DRUGIH UPRAVNIH STVARI ZA ARBITRAŽU
   1. Javna nabava[30]

Zakon o javnoj nabavi[31] ne sadrži odredbe o rješavanju sporova u povodu provedbe postupka javne nabave arbitražom. Unatoč tome, u praksi se u većem broju ugovora koji rezultiraju iz prethodno provedenog postupka javne nabave i uređuju odnos između naručitelja i ponuditelja pronalaze arbitražne klauzule.[32] S obzirom na to da se arbitražne klauzule mogu nalaziti u okvirnom sporazumu ili ugovoru o javnoj nabavi, treba ih pojmovno odrediti. Tako se okvirni sporazum definira se kao sporazum između jednog ili više naručitelja i jednog ili više gospodarskih subjekata čija je svrha utvrđivanje uvjeta pod kojima se dodjeljuju ugovori tijekom određenog razdoblja, posebno u pogledu cijene i, prema potrebi, predviđenih količina (čl. 3. t. 16 ZJN), a ugovor o javnoj nabavi kao naplatni ugovor, sklopljen u pisanom obliku između jednog ili više gospodarskih subjekata i jednog ili više naručitelja, čiji je predmet izvođenje radova, isporuka robe ili pružanje usluga (čl. 3. t. 32 ZJN). Okvirni sporazum je u pravilu temelj za sklapanje ugovora o javnoj nabavi.

Pravna zaštita koja se u postupku javne nabave pruža obuhvaća mogućnost podnošenja žalbe kao redovnog pravnog lijeka prema odredbama ZJN-a i Zakona o općem upravnom postupku (čl. 399. st. 1. ZJN). Tijelo koje je nadležno odlučivati u povodu izjavljene žalbe je Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave[33] (čl. 398. st. 1. ZJN). U žalbenom postupku odlučuje se o zakonitosti postupaka, radnji, propuštanju radnje i odlukama donesenim u postupcima javne nabave te o zakonitosti ugovora o javnoj nabavi i okvirnih sporazuma sklopljenih bez provedbe postupaka javne nabave (čl. 399. st. 3. ZJN). Prema čl. 434. st. 1. ZJN-a sudska zaštita se protiv odluke Državne komisije pruža u upravnom sporu pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. S obzirom na to da Državna komisija svoje odluke dostavlja objavom na internetskim stranicama (čl. 432. st. 5. ZJN), rok za podnošenje tužbe  počinje teći istekom roka od osam dana od dana objave. Odluka u upravnom sporu treba se donijeti u roku od 30 dana od dana podnošenja uredne tužbe (čl. 434. st. 2. ZJN).  Ako Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi odluku Državne komisije, svojom će presudom odlučiti i o žalbi u postupku javne nabave, s tim da će odluku u upravnom sporu Državna komisija objaviti na svojim internetskim stranicama bez anonimizacije (čl. 434. st. 3. i 4. ZJN). U građanskopravnom postupku pravne zaštite mogu se realizirati zahtjevi za naknadu štete nastalu zbog povrede odredbi ZJN-a pred nadležnim sudom prema općim propisima o naknadi štete (čl. 435).

Ne postoji suglasnost o tome kakva je prava priroda ugovora o javnoj nabavi. Za razliku od autora koji su mišljenja da je ugovor o javnoj nabavi mješoviti ugovor javnog i građanskog prava, ističući primarno njegove građanskopravne aspekte,[34] drugi pak smatraju da je riječ o javnim (upravnim) ugovorima.[35] Ugovor o javnoj nabavi koji se zaključuje između naručitelja, u pravilu javnopravnog tijela i gospodarskog subjekta po svojoj je pravnoj prirodi upravni ugovor. Određenje pravne prirode određenog ugovora može uvjetovati i način pravne zaštite koja se u svezi s njim pruža.[36] Ako okvirni sporazum i naknadni ugovor o javnoj nabavi sadrže arbitražnu klauzulu, očigledno je da je riječ o arbitrabilnoj stvari, pravoj arbitraži u upravnim stvarima, koja nije izrijekom propisana zakonom, kao u slučaju ZK-a i ZJPP-a.

Budući da vrlo detaljna i opsežna dokumentacija u slučajevima javne nabave različitih naručitelja sadrži i arbitražne klauzule, ovdje će se prikazati samo neke od uobičajenih arbitražnih klauzula koje se koriste u praksi. Primjerice,  Dokumentacija o nabavi građevinsko-obrtničkih i instalaterskih radova na sanaciji Ulaza 1 – Rastovača naručitelja javne ustanove „Nacionalni park Plitvička jezera“ od kolovoza 2017. određuje da Ugovor o javnoj nabavi između Naručitelja i odabranog Ponuditelja (izvršitelja), osim uvjeta koji su propisani ovom Dokumentacijom o nabavi i prihvaćeni ponudom odabranog ponuditelja, sadržavat će, ali se neće ograničavati samo na njih, i sljedeće opće odredbe:…“Ugovorne strane će eventualni spor pokušati riješiti sporazumno, a ukoliko to ne bude moguće, ugovorne strane spor će riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o arbitraži pri Stalnom arbitražnom sudištu Hrvatske gospodarske komore (Zagrebačkim pravilima)“.[37] Identičnu arbitražnu klauzulu sadrži i Dokumentacija otvorenog postupka javne nabave za usluge osiguranja Kliničkog bolničkog centra Rijeka od prosinca 2016.[38]

Nešto su opsežnije arbitražne klauzule sadržane u Dokumentaciji o nabavi za provedbu otvorenog postupka javne nabave velike vrijednosti Republike Hrvatske, Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje od prosinca 2017.[39], u kojoj je u obrazac Ugovora o javnim uslugama inkorporirana ova arbitražna klauzula “Ukoliko ugovorne strane ne postignu sporazum iz st. 1. ovog članka Ugovora, sporovi koji proizlaze iz ovog Ugovora i u vezi s njim, uključujući i sporove koji se odnose na pitanja njegovog valjanog nastanka, povrede ili prestanka, kao i na pravne učinke koji iz toga proistječu, konačno će se riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o arbitraži pri Stalnom arbitražnom sudištu Hrvatske gospodarske komore (Zagrebačkim pravilima).“ Slične tome su i arbitražne klauzule sadržane u Dokumentaciji o nabavi u otvorenom postupku javne nabave velike vrijednosti Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Središnjeg ureda carinske uprave od travnja 2017.[40] i Dokumentaciji o nabavi Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova od prosinca 2017.,[41] obje inkorporirane u obrazac okvirnog sporazuma koje navedene dokumentacije sadrže.

Korektne arbitražne klauzule koje se u prezentiranim dokumentacijama nalaze i koje su inkorporirane u obrasce ugovora o javnoj nabavi i okvirnih sporazuma, ne isključuju mogućnost da se u dokumentacijama o nabavi kriju i arbitražne klauzule, na temelju kojih se u praksi neće moći postupati, jer su nerazumljive ili neodređene.[42] Tako, npr., arbitražna klauzula iz Dokumentacije o nabavi u otvorenom postupku javne nabave male vrijednosti od lipnja 2017. u okviru obrasca prijedloga ugovora o javnim uslugama u čl. 10. glasi: [43]“Ukoliko dođe do štete na štićenoj imovini ugovorne stranke su suglasne da se odgovornost za nastalu štetu utvrdi objektivno, u roku od 24 sata, a po ovlaštenim osobama ugovornih stranaka.. Najkasnije u roku 24 sata Izvršitelj se obvezuje Naručitelju dostaviti pismeno izvješće o eventualno nastaloj šteti na štićenoj imovini, odnosno nestanku iste. U nemogućnosti utvrđivanja štete ugovorne strane se obvezuju tražiti stručnu arbitražu nadležnih zakonskih organa.“  Naime, iz prezentirane arbitražne klauzule nije jasno odnosi li se ona na tzv. tehničku arbitražu,[44] čiji bi zadatak bio utvrđivanje spornih činjenica, važnih za donošenje odluke o sporu, a koja će se često odnositi na pojedina, uz stručna znanja vezana pitanja, na temelju kojih će se (ako imaju vezujući učinak) donijeti odluka o sporu. Istovremeno nije jasno o kakvoj je stručnoj arbitraži nadležnih zakonskih organa riječ, ni tko su nadležni zakonski organi. Na temelju takve arbitražne klauzule stranke neće moći rješavati svoje potencijalne sporove arbitražom, pa ni one koji bi se ticali utvrđenja štete na štićenoj imovini.

Neovisno o lošim primjerima tzv. patoloških arbitražnih klauzula, spoznaja o tome da se u upravnim stvarima uistinu primjenjuju korektno sastavljene arbitražne klauzule, upućuje na to da ideja o arbitraži u upravnim stvarima nije tek teorijska rasprava te da one višestruko mogu polučiti dobre rezultate. Prije svega, takav način rješavanja pojedinih upravnih stvari omogućuje rasterećenje upravnih sudova, a u postupku javne nabave – Visoki upravni sud RH. S druge strane, nameće se i pitanje kontrole pravorijeka arbitražnog suda koju u povodu tužbe za poništaj mogu iz zakonom propisanih razloga preispitivati pojedini sudovi, odnosno trebaju li kontrolu pravorijeka iz upravnih stvari u povodu tužbe za poništaj arbitražnog pravorijeka provoditi prema sadašnjim pravilima određeni sudovi[45] ili Visoki upravni sud? U skladu s komparativnim iskustvima, čini se da bi zadaća te kontrole ipak trebala pripasti sudu specijaliziranom za određeno pravno područje. Naime, on bi svakako mogao bolje kontrolirati pravorijeke donesene u upravnim stvarima. Ta ideja nije daleko od sadašnjeg pravnog uređenja, u kojem je nadležnost za odlučivanje o tužbi za poništaj pravorijeka određuje sukladno vrsti predmeta čija kontrola se provodi.  

1. 1. Upravni ugovor i nagodba u poreznim stvarima[46]  

Komparativna iskustva pojedinih zemalja u pogledu načina rješavanja upravnih stvari mogu biti poticaj za primjenu sličnih rješenja u domaćem pravnom sustavu. Razloga tomu je više. Okolnost da se mijenja odnos upravnih, uključujući i poreznih, vlasti prema građanima, u smislu sve naglašenije suradnje, koju između ostalog omogućavaju i upravni ugovori,[47] uključujući i tzv. porezne nagodbe, otvorila je, između ostaloga, i pitanje treba li omogućiti  rješavanje poreznih stvari arbitražom. Dobri rezultati koje je u rješavanju poreznih stvari ostvario Centar za administrativnu arbitražu u Portugalu[48] mogu potaknuti na razmišljanje bi li osnivanje takvog sudišta u Hrvatskoj bilo dopušteno i moguće te bi li se njime mogli ostvariti bolji rezultati u rješavanju poreznih stvari i time unaprijediti cijeli sustav.

Analiza odluka drugostupanjskog poreznog tijela koje u Hrvatskoj odlučuje o žalbama[49] pokazuje da se prihvaća mali broj izjavljenih žalbi te da postupak traje relativno dugo (2,5 godina).[50] S obzirom na to da građani sudsku kontrolu odluka poreznih tijela očekuju u postupku pred upravnim sudovima i Visokim upravnim sudom, obvezatnom provedbom postupka u povodu žalbe protiv odluka prvostupanjskih upravnih sudova pred drugostupanjskim upravnim tijelom, postupak se dodatno produljuje i komplicira. U postupcima pred prvostupanjskim upravnim sudovima ostvaruju se tek nešto bolji rezultati. Udio poreznih stvari u ukupnom broju zaprimljenih predmeta iznosi između 20 % i 25 %, a na Visokom upravnom sudu 26,5 %. Prihvaća se nešto veći broj žalbi, a postupak pred Visokim upravnim sudom u prosjeku traje 2,1 godinu.[51]

Prikazano stanje stvari nalagalo bi pronalaženje nekih novih oblika rješavanja poreznih stvari. Jedan od modaliteta suradnje građana i poreznih vlasti propisano novim OPZ-om jesu upravni ugovori. Tako čl. 101. OPZ-a  propisuje da  porezno tijelo i porezni obveznik mogu radi namirenja dospjelog poreznog duga sklopiti upravni ugovor (st. 1.), da upravni ugovor s poreznim obveznikom sklapa čelnik poreznog tijela (st. 2.), da se sklapa slobodnom voljom sudionika porezno-dužničkog odnosa, a ne smije biti protivan prinudnim propisima, javnom interesu, ne smije biti sklopljen na štetu trećih osoba niti smije biti protivan izreci rješenja kojim je utvrđena porezna obveza (st. 5.). Sklopljeni upravni ugovor ima učinak izvršnog rješenja donesenog u poreznom postupku (st. 6.). Porezno tijelo jednostrano će raskinuti upravni ugovor zbog nepoštivanja utvrđenih rokova plaćanja i načina namirenja poreznog duga (st. 13.), i to rješenjem protiv kojega se može pokrenuti upravni spor, a naplata obveze iz upravnog ugovora nastavit će se prema odredbama Općeg poreznog zakona i zakona kojim se uređuje stečajni postupak (st. 14.). Osim osnovnog normativnog okvira koji je određen OPZ-om, porezna uprava na svojim stranicama nudi i obrazac prijedloga za zaključenje upravnog ugovora.[52] Eventualni sporovi koji bi mogli nastati u povodu upravnog ugovora rješavaju se u postupku pred upravnim sudom, a o žalbi protiv prvostupanjske odluke odlučuje Visoki upravni sud.[53]

Arbitrabilnost nekih drugih upravnih ugovora u hrvatskom pravnom sustavu,[54] koja je uz ispunjenje određenih zakonom propisanih pretpostavki izrijekom propisana zakonom, bila bi argument u prilog arbitrabilnosti i upravnih ugovoru u poreznim stvarima, iako rješavanje tih stvari nije izrijekom propisano OPZ-om. Naime, ako je svrha uvođenja upravnih ugovora u porezni sustav Hrvatske bila uspostaviti osobiti upravno pravni odnos između javne uprave i privatnih osoba koji se zasnivaju na njihovoj suglasnoj volji, a ne na autoritativnom i jednostranom upravnom aktu te ako se na taj način želio ostvariti jedan od standarda europske javne uprave, koji zahtijeva aktivnu ulogu građana u odnosima s javnom upravom, njihovo aktivno sudjelovanje u upravnim poslovima u što većem broju upravnih područja[55] voljni element (dispozicija stranaka) u odnosu na raspolaganje dugom poreznog obveznika i načina njegova ispunjenja trebao bi biti prisutan i u uređenju načina rješavanja njihovih međusobnih potencijalno spornih odnosa.

Osim upravnih ugovora koji bi iz navedenih razloga trebali biti arbitrabilni, jer je riječ o sporu o pravima kojima stranka može slobodno raspolagati,[56] svakako u granicama utvrđenim prisilnopravnim propisima, postoje i određena, za privatnopravne odnose koji se rješavaju arbitražom, nepoznata ograničenja. Naime, dok bi (relativno) slobodna raspoložba stranaka bila moguća i u okviru porezne nagodbe,[57] porezna uprava ne bi se mogla odreći svoga zahtjeva, jer ima dužnost  postaviti ga i ostvariti.[58] Međutim ograničenja koja obilježavaju porezno-dužnički odnos u smislu obveze porezne uprave da naplati porez, nisu takva da bi onemogućila rješavanje sporova koji mogu nastati između sudionika porezno-dužničkog odnosa (porezno tijelo, porezni obveznik i porezni jamac) arbitražom. Ti predmeti bili bi arbitrabilni i prema kriterijima za određivanje arbitrabilnosti koji su prihvaćeni u pravilima nekih drugih arbitražnih sustava.[59]

1. ZAKLJUČNO

Hrvatski pravni sustav, koji u određenim upravnim stvarima (sporovima iz ugovora o koncesiji i javno-privatnog partnerstva) strankama omogućava rješavanje sporova arbitražom, može biti snažan poticaj za širenje granica arbitrabilnosti upravo u tom pravnom području. Za sada su koordinate takvih mogućnosti izrijekom određene zakonom i obilježavaju ih različita ograničenja, koja su u usporedbi s apsolutnom slobodom i naglašenom stranačkom dispozicijom tipičnom za arbitražu, svojevrsni novum u Hrvatskoj. Potreba za time da se arbitraža u upravnim stvarima podvrgne određenim ograničenjima u pogledu mjesta arbitraže, mjerodavnog prava, jezika i pravila koje će se primjenjivati, proizlazi iz potrebe da se zaštite posebni opći, javni, često i nacionalni interesi pojedine države. Ipak, čini se da je propisivanjem redoslijeda različitih metoda alternativnog rješavanja sporova i njihovog vremenskog određenja, kakav postoji u koncesijskim sporovima,  zakonodavac nepotrebno zakomplicirao pokretanje i vođenje arbitražnog postupka, koje nije na tragu realizacije javnog interesa. Zbog toga bi u interpretaciji odredbi o provedbi projekta javno-privatnog partnerstva u okviru kojeg se daje koncesija, svakako trebalo zauzeti proarbitrabilno stajalište, prema kojem bi na sadržaj tog koncesijskog ugovora trebalo primijeniti pravila ZK-a, a sporovi koji bi mogli proizaći iz ugovora o JPP-u u okviru kojeg se daje koncesija (čl. 4. st. 7. ZJPP) trebali bi se rješavati primjenom odredbe o arbitraži koju sadrži ZJPP (čl. 31. st. 2.).

Usporedbom različitih stadija, čija provedba je nužna pretpostavka za zaključenje tih u pravilu upravnih ugovora, uočava se znatna razlika između procesa donošenja odluke o dodjeli koncesije ili primjerice procesa odabira ponuditelja u procesu javne nabave i naknadnog zaključenja ugovora. Naime, uočava se da bi arbitraža, kao metoda rješavanja potencijalnih sporova, bila prikladna tek u ugovorima koji bi nastali kao rezultat prethodne provedbe postupka dodjele koncesije ili odabira najpovoljnijeg ponuditelja. U prilog tome stavu su i arbitražne klauzule, koje se u praksi primjenjuju, iako ZJN o tome šuti, u nacrtima okvirnih sporazuma i ugovora o javnoj nabavi.  S druge strane, novi OPZ koji omogućava suradnju poreznih vlasti i građana, u nešto fleksibilnijoj maniri i većem stupnju disponiranja zaključenjem upravnih ugovora i porezne nagodbe, kao i pozitivna komparativna iskustva nekih za porezne stvari specijaliziranih arbitražnih institucija u Europi, mogli bi biti poticaj za primjenu arbitraže u poreznim stvarima, neovisno o tome što OPZ to pitanje nije uredio. Takav zaključak, uz određena prikazana ograničenja, izvodi se iz općih granica arbitrabilnosti određenih čl. 3. st. 1. ZA.

[1] Pod objektivnom arbitrabilnošću (arbitrabilnost ratione materiae) podrazumijeva se prikladnost nekoga spora ili pravne stvari da bude riješena u arbitražnom postupku., Opširnije o arbitrabilnosti vidi Triva, Siniša; Uzelac, Alan, Hrvatsko arbitražno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2007., str. 21 – 39.; Uzelac, Alan, Arbitrabilnost – aktualno uređenje i neka otvorena pitanja u hrvatskom pravu, Pravo u gospodarstvu, 4/ 2010, str. 1016 – 1045.; Babić, Davor, Prijedlog za novo uređenje arbitrabilnosti prema Zakonu o arbitraži, Djelotvorna pravna zaštita u pravičnom postupku: Izazovi pravosudnih transformacija na jugu Europe (Liber amicorum Mihajlo Dika) (ur. A. Uzelac, J. Garašić, A. Maganić), Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013, str. 521 – 541.

[2] Vidi Maganić, Aleksandra; Dika, Mihajlo, Mogućnost rješavanja upravnih stvari arbitražom, Mogućnost rješavanja upravnih stvari arbitražom, Zbornik radova Novosti u upravnom pravu i upravnosudskoj praksi, Visoki upravni sud Republike Hrvatske, Organizator, Zagreb, 2018., str. 1 – 34.

[3] Zakon o koncesijama (Narodne novine, br. 69/17), u daljnjem tekstu: ZK.

[4] Zakon o javno-privatnom partnerstvu (Narodne novine, br. 78/12, 152/14, 114/18), u daljnjem tekstu: ZJPP.

[5] Zakon o arbitraži (Narodne novine, br. 88/01), u daljnjem tekstu: ZA.

[6] Prema čl. 43. st. 1. ZA za odlučivanje o nadležnosti arbitražnog suda, polaganje pravorijeka, odlučivanje o tužbi za poništaj pravorijeka arbitražnog suda i o zahtjevu za priznanje i o prijedlogu za određivanje ovrhe u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan je Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu.

[7] Prema Zakonu o koncesijama (Narodne novine, br. 143/12), u daljnjem tekstu: ZK 12 nije bila određena pravna priroda ugovora o koncesiji, jer je ugovor o koncesiji definirao kao ugovor određene vrste, bez naznake je li riječ o građanskom ili upravnom ugovoru (čl. 4.). Osim toga, za rješavanje sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji bila je propisana isključiva nadležnost trgovačkog suda, mjesno nadležnog prema mjestu sjedišta davatelja koncesije. Zbog toga se u pravnoj teoriji problematizirala pravna priroda toga ugovora, jer osim što izrijekom nije bila određena zakonom, bila je propisana nadležnost trgovačkog, a ne upravnog suda (čl. 49. st. 4. ZK 12). Obje zamjerke otklonjene su novim ZK-om koji propisuje da je riječ o upravnom ugovoru (čl. 5. t. 7) te da je za sporove koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji nadležan upravni sud, mjesno nadležan prema sjedištu davatelja koncesije (čl. 97. st. 1. ZK). U pravnoj teoriji o problemima nadležnosti u sudskoj kontroli upravnih ugovora opširnije vidi Staničić, Frane, Kontrola nad sklapanjem upravnih ugovora, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, God. 53, 1/2016, str. 232 – 252.

[8] Davatelj koncesije je tijelo javne vlasti, odnosno pravna osoba koja je, u skladu s ovim i posebnim zakonima, nadležna za davanje koncesije (čl. 5. t. 1. ZK).

[9] Koncesionar je gospodarski subjekt s kojim je davatelj koncesije sklopio ugovor o koncesiji (čl. 5. t. 2. ZK).

[10] Odluka o davanju koncesije je upravni akt koji donosi davatelj koncesije na prijedlog stručnog povjerenstva za koncesiju nakon pregleda i ocjene pristiglih ponuda, odnosno nakon zaprimanja zahtjeva i utvrđenja ispunjenja uvjeta za dobivanjem koncesije (čl. 5. t. 10. ZK).

[11] Đerđa, Dario, Koncesije, Hrvatska pravna revija, 2/2015, str. 57.

[12] Koncesija se daje u različitim područjima i za različite djelatnosti, a osobito za eksploataciju mineralnih sirovina, korištenje vodom, pravo lova na državnim lovištima i uzgajalištima divljači, na pomorskom dobru, u području zaštite prirode, u području energetike itd. (čl. 8. ZK).

[13] Naknada za koncesiju je naknada koju plaća koncesionar na temelju ugovora o koncesiji (čl. 5. t. 8 ZK).

[14] Rok na koji se daje koncesija utvrđuje se u okviru raspona određenih odredbama posebnoga zakona (čl. 17. st. 3. ZK). Tako se primjerice prema Zakonu o lovstvu (Narodne novine, br.99/18), u daljnjem tekstu: ZL, koncesija prava lova može zaključiti na rok do trideset lovnih godina (čl. 35. st. 1. ZL).

[15] Opširnije vidi Crnković, Mateja, Upravni ugovori u posebnom zakonodavstvu Republike Hrvatske, Hrvatska komparativna javna uprava – Croatian and Comparative Public Administration, god. 14 (2014), br. 4., str. 1035 – 1056.

[16] Tako je Zakon o koncesijama (Narodne novine 125/08), u daljnjem tekstu: ZK 08,  u čl. 39. st. 1. propisivao da za sporove između stranaka  koji nastaju  na temelju ugovora o koncesiji stranke mogu ugovoriti arbitražno rješavanje sporova.

[17] Čl. 97. st. 2. ZK.

[18] Zakon o rudarstvu (Narodne novine, br. 56/13, 14/14, 52/18, 115/18), u daljnjem tekstu: ZR.

[19] Konačni prijedlog Zakona o koncesijama od svibnja 2017., P.Z.E. 75, http://www.sabor.hr/sites/default/files/uploads/sabor/2019-01-18/081149/PZE_75.pdf., stanje od 4. veljače 2019.

[20] Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), u daljnjem tekstu: ZPP.

[21] Svakako bi u obzir mogli doći Centar za mirenje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori ili Centar za mirenje pri Hrvatskoj udruzi za mirenje

[22]http://www.portauthorityzadar.hr/download/Ugovor_o_koncesiji%20prijedlog%20uz%20DZN%20FINAL.pdf, stanje od 4. veljače 2019.

[23] Ibid.

[24] Čl. X. Ugovora o koncesiji za obavljanje komunalne djelatnosti dimnjačarskih poslova, http://www.klanjec.hr/wp-content/uploads/2015/11/Ugovor-o-koncesiji-za-obavljanje-dimnja%C4%8Darskih-posova.pdf, stanje od 6. veljače 2019.; čl. 16. Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja morskih površina za uzgoj školjkaša zapadno od rta „Busoja“ i u uvali „Saline“.

[25] Javni partner je jedno ili više javnih tijela koje s privatnim partnerom sklapa ugovor o JPP-u (čl. 3. t. 8. ZJPP).

[26] Privatni partner u ugovornom javno-privatnom partnerstvu je društvo posebne namjene, a u statusnom javno-privatnom partnerstvu gospodarski subjekt u članskom odnosu s javnim partnerom u zajedničkom trgovačkom društvu (čl. 3. t. 9. ZJPP).

[27] Agencija za investicije i konkurentnost je od 1. siječnja 2019. prestala s radom. Aktivnosti Agencije preuzelo je Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta.

[28] Tako se primjerice među odobrenim projektima JPP-a nalaze Opća bolnica Varaždin, Trg pravde u Zagrebu i Dom za starije i nemoćne osobe Gerovo. Ugovoreni su projekti JPP-a Zračna luka Zagreb, Sportska dvorana Varaždin i Autobusni kolodvor Osijek, a namjera provedbe odnosi se na Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, škole u Gradu Dubrovniku i Klinički bolnički centar Rijeka. Visina projekta iznosi od 1,520.000 kn za rekonstrukciju građevine javne rasvjete Općine Višnjan do 2.572,144.000 kn za Klinički bolnički centar Rijeka.  http://www.aik-invest.hr/jpp/projekti/, stanje od 6. veljače 2019.

[29] Zakon o javno-privatnom partnerstvu (Narodne novine, br. 129/08), u daljnjem tekstu: ZJPP 08.

[30] Vidi Maganić; Dika, op. cit. (bilj. 2).

[31] Zakon o javnoj nabavi (Narodne novine, br. 120/16 ), u daljnjem tekstu: ZJN.

[32]  ZJN propisuje da se njime utvrđuju pravila o postupku javne nabave koji provodi javni ili sektorski naručitelj, ili drugi subjekt u slučajevima određenim ovim Zakonom, radi sklapanja ugovora o javnoj nabavi robe, radova ili usluga, okvirnog sporazuma te provedbe projektnog natječaja. Javna nabava u smislu ovoga Zakona je nabava putem ugovora o javnoj nabavi robe, radova ili usluga koje nabavlja jedan ili više naručitelja od gospodarskih subjekata koje su ti naručitelji odabrali, bez obzira na to jesu ili roba, radovi ili usluge namijenjene javnoj svrsi (čl. 1. st. 1. i 2.).

[33] U daljnjem tekstu: Državna komisija.

[34] Opširnije vidi, Drmić, Anica, Pravna priroda ugovora o javnoj nabavi, Croatian and Comparative Public Administration, God. 14., 2/2014., str. 493 – 504.

[35] Vidi Turudić, Marko, Pravna priroda ugovora o javnoj nabavi u hrvatskom pravnom poretku, Sveske za javno pravo, 34 (2018), str. 10 – 189.

[36] O problemu pravne prirode ugovora o koncesiji i ugovora o javnoj nabavi kao upravnih ugovora i oblika pravne zaštite koja se u povodu tih ugovora pruža vidi Staničić, Frane, Kontrola nad sklapanjem upravnih ugovora, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, God. 53., 1/2016., str. 232 – 252.

[37] https://np-plitvicka-jezera.hr/wp-content/uploads/2017/10/Dokumentacija-o-nabavi-MV-64-17_2.pdf?x92898,  stanje od 8. veljače 2019.

[38] http://kbc-rijeka.hr/wp-content/uploads/2016/05/263-16_dokumentacija.pdf, stanje od 8. veljače 2019.

[39] http://www.sduosz.hr/wp-content/uploads/2017/12/Dokumentacija-o-nabavi-O-K-KM-27-17.pdf, stanje od 8. veljače 2019.

[40]https://carina.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Financije/Ponude//2-17-VV-2%20Nacrt%20Dokumentacije%20o%20nabavi.pdf., stanje od 7. veljače 2019.

[41] https://publisher.mup.hr/PublicData/ev-br-029-17-71a13302f2.pdf, stanje od 7. veljače 2019.

[42] Opširnije vidi Sikirić, Hrvoje, Ugovor o arbitraži u praksi Stalnog izbranog sudišta u praksi HGK, Pravo u gospodarstvu, Vol. 44, 2/2005, str. 9 – 38.

[43]http://www.cistoca-zadar.hr/repos/doc/DOKUMENTACIJA%20O%20NABAVI-ZASTITARSKE%20USLUGE%20OBJEKATA%20I%20OPREME%20DRUSTVA.pdf, stanje od 7. veljače 2019.

[44] Opširnije vidi Maganić, Aleksandra, Tzv. tehnička arbitraža, Pravo u gospodarstvu, Vol. 51, 4/2012, str. 983 – 1025.

[45] Prema čl. 43. st. 1. ZA u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan je Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu.

[46] Vidi Maganić, Dika, op.cit. (bilj. 2).

[47] Opći porezni zakon (Narodne novine, br. 115/16, 106/18), u daljnjem tekstu: OPZ.

[48] Opširnije vidi Müller, Werner; Henriques, Duarte, G., Tax Arbitration in Portugal, SchiedsVZ 6/2016, str. 318  – 321.

[49] O žalbi protiv poreznog akta koje je donijelo prvostupanjsko porezno tijelo odlučuje nadležno drugostupanjsko porezno tijelo određeno zakonom (čl. 183. OPZ). Nadležno drugostupanjsko porezno tijelo je Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, koji je ustrojstvena jedinica Ministarstva financija., http://www.mfin.hr/hr/samostalni-sektor-za-drugostupanjski-upravni-postupak, stanje od 7. veljače 2019.

[50] Prema podacima Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak 2012. godine, od 19 034 riješenih žalbi, čak 16 068 ih je odbijeno odnosno 84 % (svega 13 odbačeno), dok je svega 2 953 (15 %) žalbi prihvaćeno. U 2013. godini udio odbačenih žalbi gotovo se ne mijenja i raste: od 17 346 riješenih žalbi, njih je 15 617 odbijeno (90 %), a svega 1 703 prihvaćeno (9 %). U 2014. godini nastavlja se takav razmjer, odnosno od 10 413 riješenih žalbi čak je 8 750 odbijenih žalbi (84 %), a  svega 1 653 prihvaćeno (15 %). Dakle, u promatranom razdoblju je od riješenih 46 793 žalbi njih 40 435 odbijeno (86 %), a svega 13 % odnosno 6 309 prihvaćeno. Usp. Zunić Kovačević, Nataša, Upravnosudska kontrola u poreznim stvarima, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, God. 53, 1/2016, str. 283.

[51] Na Upravnom su sudu u Zagrebu, u promatranome razdoblju (od 1. siječnja 2012. do 31. kolovoza 2015.), od 3 611 poreznih predmeta, u 678 predmeta tužbe su prihvaćene, što se odnosi na odluke kojima je tužba prihvaćena i predmet vraćen na ponovni postupak, ali i odluke u kojima je sud sam riješio stvar. Pred Upravnim sudom u Osijeku, u istom je periodu riješeno 1 087 poreznih predmeta, s tim da je u 137 predmeta poništen osporavani upravni akt (12,60 % predmeta), dok je u 113 predmeta poništen osporavani upravni akt i predmet vraćen na ponovni postupak (10,39 % predmeta). Na Upravnom sudu u Rijeci na 1 154 riješenih poreznih predmeta u 295 poništen je upravni akt i predmet vraćen na ponovni postupak, dakle 25 %. U istom razdoblju je na Upravnom sudu u Splitu donesena odluka u 1 324 porezna predmeta, od čega su u 542 predmeta poništeni osporavani akt, što iznosi 40,93 % od ukupnog broja odluka donesenih u poreznim predmetima. Na Visokom upravnom sudu RH, u navedenom je razdoblju potvrđeno 328 prvostupanjskih odluka, odnosno 46,2 %, poništeno je 86 prvostupanjskih odluka (12,1 %) te poništeno i vraćano na ponovni postupak 6 prvostupanjskih odluka, odnosno 0,8 %., Cf. ibid., str. 285 – 286. 

[52] https://www.porezna-uprava.hr/bi/Stranice/Upravni-ugovor.aspx, stanje od 8. veljače 2019.

[53] Sukladno čl. 12. st. 2. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17), u daljnjem tekstu: ZUS, upravni sudovi odlučuju o tužbama  protiv upravnih ugovora i izvršavanju upravnih ugovora, dok prema čl. 12. st. 3. t. 1. ZUS-a Visoki upravni sud odlučuje o žalbama protiv presuda upravnih sudova i rješenja upravnih sudova protiv kojih je dopuštena žalba.

[54] Čl. 3. ZK, propisuje da je ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra upravni ugovor, u pisanom obliku, čiji je predmet gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra za koje je zakonom određeno da je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, a koje ne predstavlja izvođenje radova iz stavka 4., odnosno pružanje i upravljanje uslugama iz stavka 5. ovoga članka.  Stranke ugovora o koncesiji rješavanje sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o koncesiji mogu podvrgnuti arbitraži, osim ako to posebnim zakonom nije drukčije uređeno (čl. 97. st. 2. ZK).

[55] Obrazloženje Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona, s konačnim prijedlogom zakona od veljače 2015. kojim je u hrvatski pravni sustav uvedena mogućnost sklapanja upravnog ugovora između tijela porezne uprave i poreznog obveznika. https://vlada.gov.hr/UserDocsImages/Sjednice/2015/213%20sjednica%20Vlade/213%20-%202.pdf, stanje od 8. veljače 2018.  

[56] Čl. 3. st. 1. ZA određuje da stranke mogu ugovoriti arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati.

[57] Porezno tijelo i porezni obveznik  mogu za novoutvrđene obveze u postupku poreznog nadzora do uručenja zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru sklopiti poreznu nagodbu. Predmet porezne nagodbe može biti: novoutvrđena porezna obveza u postupcima u kojima je porezna osnovica utvrđena procjenom, rok plaćanja novoutvrđenih obveza i smanjenje obveze po osnovi utvrđene zatezne kamate. Uvjet za sklapanje porezne nagodbe je prihvaćanje novoutvrđene obveze u postupku poreznog nadzora od strane poreznog obveznika i njegovo odricanje od prava na korištenje pravnim lijekovima.

[58] Zunić Kovačević, op. cit. (bilj. 48), str. 288.

[59] Svaki imovinskopravni zahtjev prema § 1030. st. 1. njemačkog Zakonika o građanskom postupku (Zivilprozessordnug idF der Bekanntmachung v 5. 12. 2005, BGBl. I S. 3202, 2006 I S. 431, 2007 I S. 1781. u daljnjem tekstu: dZPO) i § 582. st. 1. austrijskog Zakonika o građanskom postupku (Zivilprozessordnung, RGBl, 113/1895), u daljnjem tekstu: öZPO.