VRHOVNI SUD RH
1. Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (NN 57/11.) – ZoNKD-RPiPP
nesrazmjerna imovinska korist kao element kaznenog djela ratnog profiterstva
Dakle, pogrešan je stav državnog odvjetnika da je samo označavanje vremena počinjenja inkriminiranih aktivnosti u procesu pretvorbe bilo za vrijeme Domovinskog rata dostatna okolnost pa i u odnosu na kaznena djela taksativno pobrojena u ZoNKD-RPiPP-a za primjenu tog zakona. Uz ovu objektivnu odrednicu potrebno je naznačiti i elemente da je nedopušteno postupanje oblik iskorištavanja ratnog stanja, a zatim posebno i označavanje da je pribavljena imovinska korist, kako to ističe Ustavni sud ‟nesrazmjerna‟, pri čemu u Ustavni sud u prethodno citiranoj odluci U-III-4149/2014 u obrazloženju u točki 169. i 170. daje kriterije za utvrđivanje ‟nesrazmjernosti‟ navodeći:
169. Sukladno tome, da bi postojalo RRiPP-djelo/31-4 u smislu članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, znatna imovinska korist, protupravno pribavljena počinjenjem djela/31-1, mora biti ‟‟nesrazmjerna‟‟. Nema RPiPP-djela/31-4 ako ta znatna imovinska korist nije nerazmjerna. Drugim riječima, nerazmjernost imovinske koristi jest novo, dodatno zakonsko obilježje RPiPP-djela/31-4.
170. Iz sadržaja članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a proizlazi da ‟‟nesrazmjerna‟‟ imovinska korist (protupravno pribavljena počinjenjem djela/31-1, koja je u slučaju Hypo '‟znatna'‟) mora biti rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, i to tako da je ostvarena:
– na teret ili na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva u ratu ili gospodarskih potencijala društva (što se zaključuje iz zakonodavčevog upućivanja na primjer '‟podizanja cijena robe koja je u nestašici'‟), ili
– na teret ili na štetu državne imovine odnosno drugih imovinskih interesa ili probitaka države u ratu (što se zaključuje iz zakonodavčevog upućivanja na primjer '‟prodaje državne imovine znatno ispod njezine vrijednosti'‟).
Primjeri navedeni u članku 7. stavku 1. ZoNKD-RPiPP-a jasno upućuju na zaključak da RPiPP-djela/31-4 mogu biti samo ona djela/31-1 koja dovode do ozbiljnih povreda javnog poretka ili povreda javnog poretka širih razmjera odnosno do ugrožavanja temeljnih vrijednosti ili fundamentalnih interesa državne i društvene zajednice.
Prema tome, kada se pravnim ili faktičnim poslovima, pothvatima ili postupanjima u smislu članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a počini djelo/31-1 i njime ostvari znatna imovinska korist iskorištavanjem ratnog stanja (to jest otežavanjem materijalnih uvjeta života stanovništva, uništavanjem gospodarskih potencijala društva ili slabljenjem imovinskog supstrata države), onda tako ostvarena znatna protupravna imovinska korist još (dodatno) mora biti i ‟‟nesrazmjerna‟‟ da bi došlo do ostvarenja bića kaznenog djela ratnog profiterstva. U odnosu prema kojim vrijednostima se ta nerazmjernost mjeri i ispituje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, što u sudskim postupcima utvrđuju kazneni sudovi.
Odluka VSRH broj: I Kž 165/2018 od 29. siječnja 2019.
2. Čanak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.) i članak 29. Ustava RH (NN 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.)
viši konfrontacijski standard i postupovna jamstva obrani na raspravi, dosljedno primijenjeni, dovoljno nadoknađuju nejednakost oružja koja postoji u istrazi
S druge strane, prvostupanjski sud pravilno uočava da u istrazi ne postoji prava jednakost oružja i da je državni odvjetnik u prednosti pred okrivljenikom. Doduše, obrana ima određena prava tijekom istrage, postoji i mogućnost dokaznog ročišta, ali ta prava ne utječu na postojanje suštinske procesne nejednakosti između državnog odvjetnika i okrivljenika tijekom istrage. Ta nejednakost dovodi do toga da kazneni postupak gledano u cjelini mora uspostaviti normalnu funkcionalnu ravnotežu između dvije stranke u postupku. Upravo zato ostvarenje stožernog načela kaznenog postupka iz članka 6. stavka 1. EKLJP-a i članka 29. Ustava treba promatrati u odnosu na cjelokupni kazneni postupak, a ne na jednu izdvojenu cjelinu kako to čini prvostupanjski sud. Tome u prilog govori navedena praksa ovoga suda, ali i praksa ESLJP-a iz koje jasno slijedi da se pravičnost postupka procjenjuje u cjelini (Taxquet v. Belgium i mnoge druge). Ako je obrana u nekoj fazi postupka stavljena u nejednaki položaj prema tužitelju, onda moraju postojati činitelji protuteže koji će nadoknaditi otežani položaj u kojem je bila obrana ako u prethodnoj fazi postupka nije mogla ispitati svjedoka optužbe (Khawaya and Tahery v. United Kingdom, Salikhov v. Russia, a osobito Schatschaschwili v. Germany, Paić v. Croatia i Seton v. United Kingdom).
Pritom treba upozoriti da prema praksi ESLJP-a konfrontacijsko pravo idealno treba biti ostvareno na raspravi, osobito ako u dosadašnjoj fazi postupka okrivljenik nije imao mogućnost ispitati svjedoka optužbe (A.G. v. Sweden, Trampevski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia i dr.). Prijašnja praksa ESLJP-a razvila je standard prema kojem okrivljenik tijekom postupka mora imati barem jednu stvarnu mogućnosti ispitati svjedoka optužbe (Isgro v. Italy, Luca v. Italy i dr.).
No odluka u predmetu Schatschaschwili v. Germany taj je standard dijelom, ali značajno promijenila. Prema toj novijoj praksi ESLJP-a, moguće je da postupak bude pravičan čak i ako je na raspravi izveden nekonfrontirani iskaz svjedoka pa se osuda može i temeljiti na nekonfrontiranom dokazu ako su postojali dovoljni činitelji protuteže i postupovna jamstva obrane koja nadoknađuju prikratu obrane izvođenje nekonfrontiranog dokaza (pritom ESLJP ocjenjuje pristup raspravnog suda nekonfrontiranom dokazu, dostupnog i snaga drugih inkriminirajućih dokaza i postupovna jamstva obrane; mogućnost iznošenja obrane, osporavanja vjerodostojnosti dokaza optužbe, predlaganja i prihvaćanja bitnih dokaznih prijedloga, davanja primjedbi na izvedene dokaze itd.).
Taj novi standard ESLJP-a niži je od konfrontacijskog standarda prema ZKP/08., zbog odredbe članka 431. stavka 2. ZKP/08. Iz te odredbe jasno slijedi da se kod nas osuda nikada ne smije temeljiti na nekonfrontiranom dokazu, a to slijedi i iz jasne i postojane prakse ovoga suda. Prema tome, viši konfrontacijski standard i postupovna jamstva obrani na raspravi, dosljedno primijenjeni, dovoljno nadoknađuju nejednakost oružja koja postoji u istrazi. Zato je pogrešna postavka prema kojoj nepozivanje obrane na ispitivanje svjedoka koje provodi državni odvjetnik tijekom istrage predstavlja povredu ‟prava obrane koja su zajamčena Međunarodnim pravom, Ustavom i Zakonom o kaznenom postupku‟. Jednako je pogrešna i postavka prvostupanjskog suda da ‟ispitivanje svjedoka na raspravi ne može isključiti pravo okrivljenika i njegovog branitelja da budu nazočni dokaznoj radnji ispitivanja svjedoka tijekom istrage i da sudjeluju u toj dokaznoj radnji kada su oni to od državnog odvjetnika zahtijevali‟. Te, a i ostale postavke prvostupanjske odluke, ne slijede iz prakse ovoga suda, prakse ESLJP-a, a ne postoji niti odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske koje bi makar i dijelom naznačile pravilnost postavki prvostupanjskog suda.
Slijedom toga, zapisnici o ispitivanju svjedoka koje je ovdje proveo državni odvjetnik tijekom istrage bez pozivanja obrane nisu nezakoniti dokazi prema ZKP/08., a niti to ispitivanje krši pravo na pravični postupak kako je ono postavljeno u članku 6. EKLJP-a, članku 29. Ustava, a očito nije suprotno ni članku 14. MPGP-a. U mogućem kasnijem stadiju kaznenog postupka (rasprava) funkcionalna nejednakost optužbe i obrane iz istrage može biti nadoknađena postupovnim jamstvima obrane, a osobito dosljednom primjenom konfrontacijskog standarda iz članka 431. stavka 2. ZKP/08.
Odluka VSRH broj I Kž-Us 66/17 od 23. svibnja 2017.
3. Članak 8. Zakona o odvjetništvu (NN 09/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11.)
mogućnost branitelja da ovlasti drugog odvjetnika da ga u slučaju spriječenosti mijenja na raspravi je fakultativna
Naime, odlučna činjenica u ovom postupku u kojem su odvjetnici novčano kažnjeni zbog toga što u smislu odredbe čl. 403. ZKP/08. nisu na vrijeme izvijestili sud prvog stupnja o razlogu spriječenosti pristupa na raspravu zakazanu za 17. i 18. srpnja 2017. pitanje je kada su branitelji saznali za razloge zbog kojih su spriječeni pristupiti, a u pogledu obveze branitelja da naknade troškove odgode rasprave u smislu odredbe čl. 147. ZKP/08. odlučno je pitanje je li do odgode rasprave došlo njihovom krivnjom.
Ove okolnosti na koje se ukazuje sudu prvog stupnja su odlučne u kontekstu primjene odredbi čl. 403. i čl. 147. st. 1. ZKP/08., i u tom je pravcu sud prvog stupnja dužan na nedvojbeni način utvrditi pravo stanje stvari, dok pitanje mogućnosti angažiranja drugih branitelja u smislu supstitucije iz čl. 8. Zakona o odvjetništvu i pitanje kada su branitelji formalno imali otvoreno bolovanje, nemaju ta značenja koja im pridaje sud prvog stupnja. Naime, s pravom branitelj G. ističe da je riječ samo o fakultativnoj mogućnosti branitelja da ovlasti drugog odvjetnika da ga u slučaju spriječenosti mijenja na raspravi. Međutim, to ne znači da je odvjetnik obvezan uvijek u slučaju spriječenosti tražiti zamjenu, jer bi se to moglo reflektirati na obranu okrivljenika, odnosno moglo bi doći do povrede prva na obranu. Nadalje, u pogledu otvaranja bolovanja, sudu prvog stupnja se ukazuje da, ako bi se utvrdilo da je branitelj G. zbog nastavka liječenja bio spriječen pristupiti na raspravu, sam trenutak kada mu je formalno otvoreno bolovanje nije od presudne važnosti, s obzirom na to da do otvaranja bolovanja u pravilu dolazi nakon što ordinirajući liječnik za pacijenta proslijedi medicinsku dokumentaciju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje.
Odluka VSRH broj Kž-474/2017 od 11. listopada 2017.
4. Članak 257. stavak 6. V. Novele Zakona o kaznenom postupku (NN 52/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12.)
u kaznenim postupcima za kaznena djela iz članka 19.c stavka 1. alineje d) ZKP/08., pokrenutim prije stupanja na snagu V. Novele ZKP/08., odnosno prije 15. prosinca 2013., postupak će se dovršiti pred sudom koji je bio nadležan u trenutku podizanja optužnice
Protivno žalbenim navodima, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada se, pozivom na prijelazne i završne odredbe članka 257. stavka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (‟Narodne novine‟ broj 145/13., – dalje: V. Novela ZKP/08.) i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. ožujka 2018., broj Su-IV k-31/2018-10, proglasio stvarno nenadležnim za postupanje o konkretnom predmetu. …
Unatoč tome što se optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu okrivljeniku stavljalo na teret kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. KZ/97., dok mu se u obnovljenom kaznenom postupku prethodno citiranom optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu stavlja na teret kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., nije riječ o novoj optužnici podnesenoj nakon stupanja na snagu V. Novele ZKP/08., jer se okrivljeniku stavlja na teret činjenično isti događaj za koji je prvotno bila podignuta optužnica pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu i koja je, iako s drugačijom pravnom oznakom kaznenog djela, i dalje na snazi.
Slijedom iznesenoga, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 257. stavka 6. V. Novele ZKP/08., kojom je propisano da će se u kaznenim postupcima za kaznena djela iz članka 19.c stavka 1. alineje d) ZKP/08., pokrenutim prije stupanja na snagu V. Novele ZKP/08., odnosno prije 15. prosinca 2013., postupak dovršiti pred sudom koji je bio nadležan u trenutku podizanja optužnice, odnosno, u konkretnom slučaju, pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. prosinca 2018., kojim je dopunjeno pravno shvaćanje od 27. ožujka 2018.
Odluka VSRH broj I Kž 589/2018 od 18. prosinca 2018.
5. Članak 351. stavak 1. u vezi s člankom 86. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.)
radnja provedena u inozemstvu procjenjuje se po pravilima, odnosno po zakonu države koja provodi tu radnju
Radnja ispitivanja okrivljenika provedena je zamolbenim putem pred Višim sudom u Beogradu, a tom je prilikom okrivljeniku postavljen branitelj po službenoj dužnosti, i to odvjetnik Lj. R.
Odredbom članka 46. stavka 1. Zakona o odvjetništvu (‟Narodne novine‟, broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11.) određeno je da se pravo na obavljanje odvjetništva na teritoriju Republike Hrvatske stječe danom upisa u imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore. Uvjeti za upis u imenik odvjetnika propisani su odredbom članka 48. tog zakona. No ti uvjeti odnose se na odvjetnika koji obavlja odvjetničku dužnost na području Republike Hrvatske, a o tome nije riječ u konkretnoj situaciji.
Naime, branitelj koji je okrivljeniku postavljen po službenoj dužnosti pred Višim sudom u Beogradu je odvjetnik koji obavlja odvjetničku dužnost na području Republike Srbije. Ispitivanje okrivljenika zamolbenim putem provedeno je sukladno odredbama te države na području Republike Srbije. Iz zapisnika se vidi da je okrivljenik primio sva zakonom propisana upozorenja, da ih je razumio, a njegovu ispitivanju prisustvovao je postavljeni branitelj po službenoj dužnosti. Ovdje je odlučno da je radnja provedena u inozemstvu provedena po pravilima, odnosno po zakonu države koja provodi tu radnju. Provedena radnja odgovara zakonskim zahtjevima i po domaćem pravu jer je okrivljenik propisno upozoren i njegovu ispitivanju je prisustvovao branitelj. Stoga okrivljeniku na taj način nije povrijeđeno pravo na obranu, a kako je to prvostupanjski sud pogrešno zaključio pa nije bilo ni uvjeta za izdvajanje tog zapisnika kao nezakonitog dokaza.
Odluka VSRH broj Kž-rz-6/2017 od 24. listopada 2017.
6. Članak 411. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.)
način unošenja sadržaja iskaza svjedoka u zapisnik
Naime, oštećenici N. B. i D. P. uistinu su kao svjedoci bili ispitani pred Općinskim državnim odvjetništvom u Karlovcu 31. listopada 2012. (N. B. – zapisnik s listova 10-12 spisa), odnosno 23. studenoga 2012. (D. P. – zapisnik s listova 18-20 spisa), a da o tim njihovim ispitivanjima nije bio obaviješten tada osumnjičeni H., a nakon toga su ispitani na raspravi održanoj 5. ožujka 2015. pred Općinskim sudom u Karlovcu (listovi 72-73 spisa), i to u nazočnosti tada optuženog M. H. koji u to vrijeme nije imao branitelja. Tada je svjedok N. B., kako je to konstatirano u zapisniku, ‟iskazivao suglasno kao kod Državnog odvjetnika, list 10-12 spisa)‟, dok je svjedok D. P., prema utvrđenju u zapisniku, također ‟iskazivao suglasno kao kod Državnog odvjetnika, list 18-20 spisa, uz nadopunu …‟, pri čemu je u zapisnik unesena i dopuna njegova prijašnjeg iskaza. Iz iznesenog proizlazi da su navedeni svjedoci na raspravi dali cjelovite iskaze, a da je sudac konstatirao da takvi njihovi iskazi sadržajno u potpunosti odgovaraju iskazima koje su oni već dali pred državnim odvjetnikom, pri čemu je iskaz svjedoka P. bio dopunjen onim navodima koji su i konstatirani u raspravnom zapisniku.
Opisani način unošenja u zapisnik sadržaja iskaza svjedoka protivan je odredbi članka 411. stavka 4. ZKP/08. kojom je propisano da se, ako svjedok prethodno nije ispitan na način propisan člankom 234. i 235. tog Zakona (dakle, u prethodnom postupku, uz omogućavanje nazočnosti okrivljenika ili branitelja ispitivanju svjedoka, a to u ovome predmetu nije bio slučaj), u zapisnik unosi iskaz tako da se prikaže njegov bitan sadržaj (a ne samo odstupanja ili dopune danog iskaza svjedoka, što je, prema odredbi stavka 3. članka 411. ZKP/08., dopušteno ako je svjedok prethodno bio ispitan pred sudom ili državnim odvjetnikom u smislu članka 234. i 234. tog Zakona, odnosno ako je riječ o takozvanom ‟konfrontiranom‟ iskazu).
Odluka VSRH broj III Kr 20/2018 od 7. ožujka 2018.
7. Članak 83. Kaznenog zakona (NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18.)
zastara izvršenja izrečene jedinstvene kazne računa se od trenutka pravomoćnosti presude kojom su te kazne objedinjene
Međutim, neosnovan je zahtjev osuđenice s tvrdnjom da je došlo do povrede kaznenog zakona zato što je pri određenim pojedinačnim presudama kod kojih su u nepravim obnovama postupka objedinjene u jednu kaznu (Kv- 477/15, Kv-73/15, Kv-1483/14), a zatim u posljednjoj nepravoj obnovi presudom od 7. listopada 2015. godine br. Kv-802/15, osim dvije nove presude (Ko-813/15 i K-141/13) objedinjene već prethodno objedinjene kazne, nastupila zastara izvršenja kazne, i to nakon što su kazne objedinjene. Naime, pojedinačne kazne zatvora za koje osuđenica navodi da je nastupila zastara njihovih izvršenja, po pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. ožujka 2013. godine br. Su-IV-3/13-25, izgubile su svoju samostalnost kada su objedinjene s drugim kaznama i kada je izrečena nova jedinstvena kazna zatvora, pa se zastara izvršenja izrečene jedinstvene kazne računa od trenutka pravomoćnosti presude kojom su te kazne objedinjene. Prema tome, u konkretnom slučaju zastara izvršenja kazne tekla je od pravomoćnosti već donesenih presuda kojima su te kazne objedinjene i za tako izrečene jedinstvene kazne zatvora u međuvremenu nije nastupila zastara izvršenja kazni do donošenja posljednje presude u nepravoj obnovi postupka, dakle od pravomoćnosti presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 7. listopada 2015. br. Kv-802/15, a to je od 25. veljače 2016. kada je ova presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Kž-36/16.
Odluka VSRH broj III Kr 119/16 od 2. veljače 2017.
8. Članak 87. stavak 6. Kaznenog zakona (NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18.)
faktički voditelj društva može biti proglašen krivim za kaznena djela koja može počiniti odgovorna osoba
Optuženiku se ukazuje da je pitanje kaznenopravne odgovornosti osobe koja nije formalno upisana u registru trgovačkog suda kao odgovorna osoba, ali faktično obavlja poslove uprave društva umjesto formalno postavljene osobe koja samo figurira kao voditelj društva (tzv. ‟slamnati čovjek‟), bilo i prije stupanja na snagu KZ/11, koji izričito u odredbi čl. 87. st. 6. propisuje da je odgovorna osoba fizička osoba koja vodi poslove društva ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe, razriješeno u dosljednoj dugogodišnjoj sudskoj praksi tako da je prihvaćeno da je faktički voditelj društva mogao biti proglašen krivim za kaznena djela koja može počiniti odgovorna osoba, bez obzira na to što je druga osoba upisana u registru trgovačkog suda.
Odluka VSRH broj I Kž 576/2017 od 13. prosinca 2017.
9. Članak 265. stavak 1. Kaznenog zakona ( NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18.)
polaganje novca na račun, a potom dizanje s računa, nije pranje novaca
Polaganje novca do kojeg je počinitelj došao počinjenjem kaznenog djela na njegov tekući račun i potom podizanje tog novca s tekućeg računa, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, nisu radnje u bankarskom poslovanju kojima se prikriva pravi izvor novca. Takvo stanovište Vrhovni sud Republike Hrvatske već je ranije izrazio u svojim odlukama (pa tako u odluci broj I Kž-509/10 od 2. rujna 2010.), a ovdje treba ponoviti da polaganje gotovine na tekući račun banke i dizanje s tog računa predstavlja samo korištenje bankom kao pogodnim, sigurnim mjestom pohrane novca prije njegova daljnjeg korištenja, a to nije obilježje kaznenog djela pranja novca.
Da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu pranja novca govori i smisao i značenje glagola ‟uloži‟, kako je zakonskim tekstom definirana jedna od radnji izvršenja tog djela. Naime, ulaganje ili investicija poduzima se radi stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita. Drugim riječima, gledano gospodarski i financijski, može se ulagati u financijske oblike imovine i s njima izjednačene investicije ili pak u realne oblike imovine koji omogućavaju ostvarivanje ekonomskih koristi odnosno profita kroz određene produktivne poslovne aktivnosti, a takvo tumačenje pojma glagola ‟ulagati‟ potpuno je u skladu s objektom zaštite predmetnog kaznenog djela, odnosno ciljem aktivnosti koja se poduzima pri počinjenju kaznenog djela pranja novca. Polaganjem novca na tekući račun, bio on vlastiti ili tuđi, pa potom dizanjem tog novca ne postiže se prividna legalizacija podrijetla novca.
Odluka VSRH broj I Kž 560/16 od 28. studenoga 2016.
USTAVNI SUD RH
1. Članak 22. Ustava RH (NN 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.)
način obrazlaganja onih osobitih okolnosti koje bi ukazivale na postojanje iteracijske opasnosti kao razloga za produljenje istražnog zatvora
Ustavni sud podsjeća kako je u većem broju svojih odluka isticao da članak 123. stavak 1. točka 3. ZKP-a/08, na temelju kojeg je podnositelju određen istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela (‟‟iteracijska opasnost‟‟), ima preventivni karakter očuvanja javne sigurnosti. Zakon je ograničio primjenu istražnog zatvora po toj osnovi s obzirom na težinu kaznenog djela, vrstu kaznenog djela i opasnost od ponavljanja kaznenog djela te stoga nije dovoljno samo postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo, već se traži i postojanje ‟‟osobitih okolnosti‟‟ koje opravdavaju bojazan da će određena osoba ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim ‟‟prijeti‟‟.
Kada zakon restriktivno uređuje osnovu za određivanje mjere zadržavanja u istražnom zatvoru s obzirom na njezinu svrhu, očito je da njezina primjena u procjeni opasnosti od počinjenja drugog kaznenog djela mora biti restriktivna odnosno mora biti potpuno prilagođena okolnostima konkretnog slučaja. Stajalište je Ustavnog suda da se članak 123. stavak 1. točka 3. ZKP-a/08 može pravilno primijeniti samo u slučaju kada sud najprije utvrdi postojanje činjenica iz kojih proizlazi konkretna i razborito predvidiva bojazan od ponavljanja kaznenog djela, a zatim i da se radi o opasnosti od ponavljanja istog ili istovrsnog djela za koje se goni.
Takvo je stajalište izraženo u starijoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u primjeni članka 5. stavka 1. točke a) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (‟‟Narodne novine – Međunarodni ugovori‟‟ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), koju ESLJP tumači tako da se mjere osiguranja okrivljenikove prisutnosti zbog bojazni od recidiva mogu primijeniti samo u okviru kaznenih istraga i samo u svrhu sprečavanja konkretnih i specifičnih kaznenih djela (‟‟concrete and specific offences‟‟, predmet Guzzardi protiv Italije, br. 7367/76, § 102., presuda od 6. studenoga 1980.).
U odluci broj: U-III-887/2008 od 5. ožujka 2008. (‟‟Narodne novine‟‟ broj 34/08.) Ustavni sud je detaljno naveo praksu i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda i ESLJP-a u primjeni pritvorske osnove iz članka 102. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku iz 1997. (koji je analogan članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP-a/08). Ustavni sud ponavlja svoje stajalište (npr. odluka broj: U-III-7031/2010 od 23. prosinca 2010. i broj: U-III-6979/2014 od 19. studenoga 2014.) da uvjerenje suda o postojanju iteracijske opasnosti mora proizlaziti iz takvih okolnosti – ‟‟osobitih okolnosti‟‟ – vezanih uz konkretan slučaj i uz konkretnu osobu protiv koje se istražni zatvor određuje ili produljuje, a rješenje o određivanju ili produljenju istražnog zatvora zbog iteracijske opasnosti mora biti obrazloženo takvim razlozima da se može razumno vjerovati kako je daljnja primjena istražnog zatvora opravdana i nužna radi sprečavanja kaznenog djela.
U konkretnom slučaju nije sporno postojanje osnovane sumnje da je podnositelj počinio kazneno djelo „prisile prema službenoj osobi u pokušaju‟, kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora – iako Ustavni sud primjećuje da u osporenim rješenjima nije naveden ni najosnovniji podatak o načinu i okolnostima izvršenja terećenog kaznenog djela te o dokazima iz kojih bi to proizlazilo, izuzev općenitog pozivanja na „dokaze koji prileže spisu‟, na sadržaj „podignute optužnice ODO Zagreb‟ i na „do sada provedene dokaze‟.
Isključivo iz navoda samog podnositelja vidi se, tek, da je terećeno kazneno djelo počinio tako da je „ugrizao policajca‟.
Razmatrajući osporena rješenja u svjetlu točke 3. stavka 1. članka 123. ZKP-a/08, Ustavni sud je ocijenio da nisu na relevantan način obrazložene one osobite okolnosti koje bi upućivale na postojanje iteracijske opasnosti kao razloga za produljenje istražnog zatvora.
Imajući na umu stajališta navedena u točki 8. obrazloženja ove odluke te zahtjeve koji iz tih stajališta proizlaze, Ustavni sud ocjenjuje da osporena rješenja ničim ne upućuju na postojanje okolnosti vezanih uz podnositelja kao mogućeg specijalnog povratnika. Naime, tim rješenjima produljuje se istražni zatvor zbog postojanja opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, istog ili iste vrste kao i kazneno djelo koje se podnositelju trenutačno stavlja na teret – kazneno djelo „prisile prema službenoj osobi‟. Istodobno, rješenja se temelje isključivo na podacima iz kaznene evidencije prema kojima je podnositelj višestruko osuđivan za kaznena djela teške krađe. Pritom prvostupanjski sud napominje da ta razlika nije relevantna („... bez obzira što se ne radi o istovrsnom kaznenom djelu zbog kojih je ranije osuđivan...‟) te –u odnosu na kaznena djela zabilježena u kaznenoj evidenciji (koja nisu predmet konkretnog postupka) – dodaje da kod podnositelja postoji „izrazita upornost, odlučnost i kontinuiranost ... za protupravnim ponašanjem‟.
U pogledu kaznenog djela „prisile prema službenoj osobi u pokušaju‟, koje jest predmet konkretnog postupka, navodi se da je podnositelj „iskazao pojačani stupanj kriminalne volje i upornosti‟ – bez ijednog podatka o okolnostima, načinu i stupnju izvršenja odnosno posljedicama tog kaznenog djela, koje je i prema samoj optužnici ostalo u pokušaju.
Između podnositeljeve ozbiljne kriminalne prošlosti, to jest niza teških krađa koje je nedvojbeno počinio i zbog kojih je višekratno izdržavao zatvorske kazne, i konkretnog podnositeljevog pokušaja da na nedopušten način djeluje prema policijskom službeniku sudovi, međutim, nisu uspostavili ni minimalnu vezu koja bi, makar i posredno, upućivala na mogućnost da podnositelj ponovo napadne policijskog službenika ili da počini kakvo drugo kazneno djelo koje bi podrazumijevalo napad na tjelesni integritet ili bilo kakav oblik prisile prema drugoj osobi. Stajalište da je iteracijska opasnost konkretna, realna i predvidiva ne može se zasnivati samo na općenitoj „sklonosti‟ okrivljenika na ponašanje koje „nije usklađeno s društveno priznatim normama‟ (kako navodi prvostupanjski sud), to jest da krši zakon.
Nadalje, u osporenim rješenjima se bez ikakvog obrazlaganja zaključuje kako se svrha istražnog zatvora u podnositeljevom slučaju ne može ostvariti nekom blažom mjerom. Prema već više puta izražavanom stajalištu Ustavnog suda, neprihvatljivo je takvo stajalište sudova navoditi isključivo kao činjenicu.
Zbog svega navedenog, Ustavni sud je stajališta da razlozi za produljenje istražnog zatvora protiv podnositelja navedeni u osporenim rješenjima nisu dostatni ni relevantni za zaključak o razumnoj opravdanosti i nužnosti primjene istražnog zatvora po osnovi članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a/08. Stoga ocjenjuje da su u odnosu na podnositelja, postupanjem sudova koje nije bilo u skladu s jamstvima pravičnog (poštenog) suđenja sadržanim u članku 29. stavku 1. Ustava, povrijeđena ustavna jamstva sadržana u člancima 16. i 28. Ustava te je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na slobodu zajamčeno člankom 22. Ustava.
Odluka USRH broj U-III-4655/2017 od 23. studenoga 2017.
2. Članak 29. stavak 1. Ustava RH ( NN 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.)
pribavljeni dokazi odlučni za utvrđivanje podnositeljeve krivnje moraju biti dostavljeni strankama ili o njima mora biti raspravljano u nazočnosti stranaka
„…Vrhovni je sud nakon završene javne drugostupanjske sjednice pribavljao dokaze u skladu s ovlaštenjem iz članka 373. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; u daljnjem tekstu: ZKP/97). No pribavljeni dopis stalnog sudskog vještaka (s priloženim dopisom telekom operatera), kojim je taj vještak odgovorio na podnositeljeve prigovore iznesene na spomenutoj javnoj sjednici glede dijela dopune nalaza i mišljenja telekomunikacijskog vještva, iako po sadržaju predstavlja razjašnjenje činjeničnog pitanja, nije dostavljen strankama niti je o njemu u njihovoj nazočnosti raspravljano na daljnjim sjednicama, što nije dopušteno člankom 373. stavkom 3. ZKP-a/97 ni bilo kojom drugom njegovom odredbom.
Polazeći od navedenog te činjenice da je Vrhovni sud smatrao da su prethodno opisani naknadno pribavljeni dokazi odlučni za utvrđivanje podnositeljeve krivnje, Ustavni sud je ocijenio da je podnositelju opisanim postupanjem Vrhovnog suda povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, te je stoga ukinuo točku II. izreke presude Vrhovnog suda u odnosu na podnositelja.
Odluka USRH broj U-III-7013/14 od 4. travnja 2017.
3. Članak 31. stavak 2. Ustava RH (NN 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.)
načelo ne bis in idem ne može se isticati prvi put u ustavnoj tužbi
U odnosu na prigovor podnositelja ustavne tužbe o povredi načela ne bis in idem (članak 31. stavak 2. Ustava), Ustavni sud primjećuje da ovaj prigovor podnositelj prvi put ističe u ustavnoj tužbi, odnosno da ovaj prigovor podnositelj nije isticao tijekom kaznenog postupka, kao niti u žalbi protiv osporene prvostupanjske presude.
Stajalište Europskog suda za ljudska prava je, koje prihvaća i Ustavni sud, da se povreda načela ne bis in idem ne može isticati prvi put u podnesenom zahtjevu odnosno u ustavnoj tužbi. Prigovor povrede ovog načela može se postaviti prvi put u ustavnoj tužbi samo ako podnositelj taj prigovor nije mogao istaknuti ranije u postupku.
Odluka USRH broj U-III-4567/17 od 7. veljače 2018.