- ČLANAK 10. STAVAK 3. ZAKONA O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA
(NN 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15)
Osnivanje drugog trgovačkog društva s identičnim djelatnostima koje obavlja društvo prema kojemu vjerovnik ima novčanu tražbinu i zatvaranje računa tog društva (dužnika) samo po sebi nije dovoljno za ispunjenje pretpostavke zloupotrebe okolnosti člana društva da on ne odgovara za obveze društva kapitala.
Naime, odredbom članka 10. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze, dok su u stavku 4. toga članka Zakona o trgovačkim društvima navedeni primjeri kada se presumira da je ispunjena ta pretpostavka za odgovornost člana društva (ako se koristi društvom da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, ako se koristi društvom da bi oštetio vjerovnike, ako protivno zakonu upravlja imovinom kao da je to njegova imovina i ako u svoju korist ili korist neke druge osobe umanji imovinu društva iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze).
Prema tome, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da tuženik kao član društva K. u. d.o.o. odgovara za obveze tog društva solidarno s tim društvom ako zloupotrebljava okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze tog društva, a teret dokazivanja te tuženikove zloupotrebe je na tužitelju; iznimno, ako bi tužitelj dokazao činjenice iz stavka 4. članka 10. Zakona o trgovačkim društvima, tada bi na tuženiku bio teret dokazivanja da nije došlo do zlouporabe okolnosti da on kao član društva ne odgovara za obveze društva. Međutim, u konkretnom predmetu, ni zatvaranje jedinog računa društva K. u. d.o.o. niti osnivanje društva K. o. d.o.o. samo po sebi ne predstavlja tuženikovu zloupotrebu okolnosti da on kao član društva K. u. d.o.o. ne odgovara za obveze tog društva, a kako to pogrešno smatra žalitelj.
Činjenica da je društvo K. u. d.o.o. zatvorilo svoj poslovni račun ne znači da to društvo nema druge imovine iz koje bi tužitelj mogao naplatiti svoje potraživanje, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Jednako tako, za zloupotrebu okolnosti tuženika kao člana društva da ne odgovara za obveze društva nije dovoljno samo navođenje tužitelja (u tužbi) da je tuženik osnovao novo društvo s identičnim djelatnostima kao i već osnovano društvo K. u. d.o.o. koje je tužiteljev dužnik, nego je tužitelj morao istaknuti i, tijekom postupka dokazati, činjenicu da je tuženik na novoosnovano društvo prenio svu imovinu prijašnjeg društva odnosno da je tuženik prebacio poslovanje društva K. u. d.o.o. na društvo K. o. d.o.o. ili da je poduzimao određene radnje (na primjer, da je neosnovano pustio na naplatu zadužnicu koju je izdalo društvo K. u. d.o.o. u kojoj je vjerovnik on ili društvo K. o. d.o.o.) čime je došlo do toga da se vjerovnici društva K. u. d.o.o. nemaju iz čega naplatiti. Naime, kao što i akademik Barbić ističe u navodima na koje se tužitelj poziva u žalbi, za zloupotrebu okolnosti da član društva ne odgovara za obveze društva mora biti riječi (i) o tome da član društva prebaci imovinu u drugo društvo ili osnuje novo društvo s neznatnom imovinom i prebaci poslovanje na takvo društvo odnosno da poduzme radnje kojima bi došlo do „isisavanja” sredstava iz društva uslijed čega se vjerovnici nemaju iz čega namiriti ili to jedva mogu učiniti. Međutim, tužiteljevo navođenje u tužbi da je tuženik osnovao društvo K. o. d.o.o. s identičnim djelatnostima kao i društvo K. u. d.o.o. bez pozivanja na to da je na društvo K. o. d.o.o. preneseno poslovanje (i imovina) društva K. u. d.o.o., samo po sebi ne upozorava na zloupotrebu okolnosti tuženika kao člana društva K. u. d.o.o. da ne odgovara za obveze tog društva. Naime, sama činjenica da je tuženik osnovao jedno ili više trgovačkih društava (čak i kada je riječ o društvima koja obavljaju identičnu djelatnost) ne znači radnju tuženika usmjerenu na to da ošteti vjerovnike društva K. u. d.o.o., a kako to pogrešno smatra žalitelj. Jednako tako, niti zatvaranje jedinog računa društva K. u. d.o.o. samo po sebi ne znači da je tom radnjom tuženik zloupotrijebio okolnost da on kao član društva ne odgovara za obveze tog društva budući da je tuženik to mogao učiniti i radi toga da svoje poslovanje prebaci u drugu banku kod koje bi otvorio novi poslovni račun.
Prema tome, budući da je tužitelj u ovom postupku morao dokazati da je tuženik zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva K. u. d.o.o., a to tužitelj u ovom postupku nije dokazao, prvostupanjski sud je pravilno odbio deklaratorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da utvrdi da je tuženik solidarno odgovaran tužitelju za obveze društva K. u. d.o.o. i kondemnatorni tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 1.871,51 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-8719/13 od 9. studenoga 2016.
- ČLANAK 252. STAVAK 5. ZAKONA O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA
(NN 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15)
Vjerovnici društva nad kojim je zaključen stečajni postupak nemaju pravo na podnošenje tužbe sa zahtjevom za naknadu štete protiv člana uprave tog društva. To pravo pripada stečajnom upravitelju za stečajnu masu društva.
Prema odredbi čl. 252. st. 5. ZTD-a zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. ovoga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnoga gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine. Ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, dok on traje pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj.
Sukladno navedenoj odredbi čl. 252. st. 5. ZTD-a pravo vjerovnika da ističe zahtjev za naknadu štete prema članu uprave društva prestaje otvaranjem stečajnog postupka nad društvom jer tada naknadu štete od članova uprave, i to tijekom tog postupka, ostvaruje samo društvo koje zastupa stečajni upravitelj. Zahtjevom vjerovnika za naknadu štete protiv člana uprave društva vjerovnik faktično ostvaruje svoju tražbinu prema društvu. Međutim, otvaranjem stečajnog postupka vjerovnici društva postaju u pravilu stečajni vjerovnici i svoje tražbine prema društvu mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku sukladno odredbi čl. 96. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04 i 82/06; dalje: SZ), samo onako kako to mogu učiniti i ostali stečajni vjerovnici. Tužitelj, kao stečajni vjerovnik ne može svoju tražbinu prema društvu namiriti izvan stečaja niti nakon obustave i zaključenja stečajnog postupka. To znači da je jedino stečajni upravitelj ovlašten voditi parnicu i ostvarivati prava vjerovnika protiv članova uprave društva, čak i ako se takva tužba podnosi i nakon zaključenja stečajnog postupka jer tražbina koju ima društvo prema članu uprave na osnovi naknade štete ulazi u stečajnu masu sukladno odredbi čl. 67. st. 1. SZ-a, a stečajni upravitelj može i nakon obustave i zaključenja stečajnog postupka u ime stečajnog dužnika, a za račun stečajne mase nastaviti s unovčenjem imovine dužnika i s ostvarenim sredstvima postupiti prema odredbi iz čl. 63. st. 5. toga Zakona, tj. pristupiti naknadnoj diobi i namirenju troškova postupka. Stoga tužitelj nema aktivnu legitimaciju u ovom predmetu bez obzira na to što je tužbu podnio nakon obustave i zaključenja stečajnog postupka pa je tužbeni zahtjev već stoga neosnovan.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2240/12 od 4. svibnja 2016.
- ČLANAK 342. STAVAK 3. I 345. STAVAK 2. ZAKONA O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA
(NN 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15)
Odluka o smanjenju temeljnoga kapitala društva sa svrhom vraćanja dijela kapitala dioničarima ima obveznopravne učinke pa dioničarima pripada pravo na plaćanje dijela sudjelovanja u temeljnom kapitalu društva. Društvo se ne može osloboditi te obveze donošenjem nove odluke kojom bi se iznos smanjenja temeljnoga kapitala društva rasporedio u rezerve kapitala.
U tom predmetu nesporno je da je na skupštini tuženika održanoj 30. svibnja 2008. donesena Odluka o redovnom smanjenju temeljnog kapitala tuženika radi vraćanja kapitala dioničarima, i to smanjenjem nominalnog iznosa dionica s iznosa od 654.750.000,00 kn za iznos od 611.100.000,00 kn na iznos od 43.650.000,00 kn. Nominalna vrijednost jedne dionice smanjena je s 300,00 kn za 280,00 kn na 20,00 kn. Nesporno je i da je objava upisa odluke o smanjenju temeljnog kapitala u sudski registar izvršena 3. rujna 2008., oglasom u „Narodnim novinama“ broj 100/08. Također nije sporno ni da je na skupštini tuženika održanoj 24. veljače 2009. donesena Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o redovnom smanjenju temeljnog kapitala od 30. svibnja 2008. tako da je određeno da će se iznos smanjenja temeljnog kapitala rasporediti u rezerve društva (tuženika).
Sporno je, jesu li tužitelji na temelju Odluke od 30. svibnja 2008. stekli pravo na isplatu dijela kapitala u utuženim iznosima.
Odredbom čl. 342. st. 3. ZTD-a propisano je da se u odluci mora odrediti svrha smanjenja temeljnog kapitala, naime, hoće li se dijelovi toga kapitala vratiti dioničarima. Odredbom čl. 344. ZTD-a propisano je da je temeljni kapital društva smanjen s danom upisa odluke o smanjenju temeljnog kapitala u sudski registar, dok je odredbom čl. 345. st. 2. ZTD-a propisano da su na temelju smanjenja temeljnog kapitala društva moguća plaćanja dioničarima protekom šest mjeseci od objave upisa odluke o smanjenju kapitala u sudski registar.
Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je donošenje Odluke od 30. svibnja 2008. proizvelo i obveznopravne učinke pa da su dioničari tuženika stekli pravo na isplatu dijela sudjelovanja u temeljnom kapitalu društva. Naime, budući da je pravo na isplatu dijela sudjelovanja u temeljnom kapitalu društva imovinsko pravo koje je pripalo osobama koje su na dan donošenja odluke o smanjenju temeljnog kapitala bile dioničari, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su osobe koje su na dan 30. svibnja 2008. bile dioničari tuženika, stekle pravo na povrat dijela temeljnog kapitala tuženika.
Pravilno je i shvaćanje prvostupanjskog suda da određenje da će isplata biti izvršena kada tuženik bude raspolagao dostatnim sredstvima za isplatu, nije dovoljno za utvrđenje do kada je najkasnije tuženik trebao izvršiti isplatu pa da stoga treba uzeti kao da te odredbe nema. S obzirom na to da je u Odluci od 30. svibnja 2008. navedeno da će se isplata dioničarima izvršiti u zakonom propisanom roku, nakon isteka roka određenog čl. 345. st. 2. ZTD-a, pravilno zaključuje prvostupanjski sud i da tužitelji imaju pravo na isplatu protekom šest mjeseci od objave upisa odluke o smanjenju temeljnog kapitala u sudski registar.
Iako je tuženik na skupštini održanoj 24. veljače 2009. donio Odluku o izmjenama i dopunama Odluke od 30. svibnja 2008., pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da naknadnom odlukom tuženik u svojstvu dužnika nije mogao sam odlučiti o tomu da prestaje njegova obveza da dioničarima izvrši isplatu dijela sudjelovanja u temeljnom kapitalu tuženika. Naime, Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08) u čl. 160. st. 1. propisano je da obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima, pri čemu Zakon o obveznim odnosima ne predviđa mogućnost prestanka obveze jednostranom odlukom dužnika.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-5531/15 od 13. kolovoza 2018.
- ČLANAK 24. i 29. ZAKONA O PREUZIMANJU DIONIČKIH DRUŠTAVA
(NN 109/07, 108/12, 148/13)
Kada je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga rješenjem samo utvrdila obvezu određene osobe za preuzimanje određenog dioničkog društva, no ne i rješenje o odobravanju uvjeta pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje, osoba koja je bila dioničar tog dioničkog društva, ali je prodala svoje dionice po cijeni nižoj od one za koju smatra da je trebala biti određena u ponudi, ne može osnovano zahtijevati naknadu štete od osobe kojoj je utvrđena obveza za preuzimanje zbog toga što ta osoba nije objavila ponudu.
U žalbenom stadiju postupka predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio zbog prodaje dionica po cijeni nižoj od one po kojoj je tuženik bio obavezan prodati dionice dioničarima ciljnog društva.
Između stranaka nije sporno da je rješenjem Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA), klasa: UP/I-451-04/08-10/23, urbroj: 326-111/08-11 od 21. studenoga 2008. utvrđena obveza tuženika na objavu ponude, koja je nastala 28. kolovoza 2008., za preuzimanje društva I. d.d., Zagreb. Tim rješenjem je samo utvrđena obveza tuženika na objavu ponude za preuzimanje društva I. d.d., Zagreb, uz nalog da u roku od 30 dana od dana konačnosti tog rješenja podnese HANFA-i zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje i podnese isprave u skladu sa Zakonom o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/07 i 36/09; dalje: ZPDD).
Nesporno je također da tuženik nije podnio zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude u roku od 30 dana kako je naloženo u rješenju niti je pružio dokaze da je to učinio od dana nastanka obveze objavljivanja ponude, tj. računajući od 28. kolovoza 2008., kada je nastala za tuženika obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva I. d.d., Zagreb, u skladu s čl. 24. st. 1. ZPDD-a. Zato je Zaključkom HANFA-e od 13. studenoga 2008. zahtjev tuženika odbačen i smatra se kao da nije niti podnesen (točka I. izreke).
Pošavši od toga da u smislu čl. 1045 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) štetu nije dužan naknaditi samo tko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, sud je zaključio kako tužitelj nije dokazao da bi mu tuženik počinio štetu time što je, zapravo dragovoljno, prodao svoje dionice po nižoj cijeni od one koju bi navodno postigao da je s tuženikom pravodobno zaključio ugovor. Dalje je zaključio da tužitelj kao bivši dioničar ne može ostvarivati prava iz čl. 49. ZPDD-a. (…)
Glede preuzimanja ciljnog društva treba još dodati da u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 49. ZPDD-a ni odredbe čl. 1083. ZOO-a, na koje se tužitelj tijekom postupka poziva.
Prije svega HANFA nije donijela rješenje o odobravanju uvjeta pod kojima bi morala biti obavljena ponuda za preuzimanje ciljnog društva (čl. 24. st. 3. ZPDD-a), već je ta agencija 21. studenoga 2008. rješenjem samo utvrdila tuženikovu obvezu za preuzimanje ciljnog društva.
Nadalje, sukladno odredbi čl. 49. ZPDD-a, svaki dioničar ciljnog društva može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, samo pod uvjetima pod kojim je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje ciljnog društva.
Prema tome, primjena odredbe čl. 49. ZPDD-a dolazi u obzir samo u slučaju kada HANFA odobri zahtjev za objavljivanje ponude za preuzimanje, a ponuda je objavljena protivno uvjetima određenima zakonom.
Konačno, kada bi i bili odobreni uvjeti objavljivanja ponude za preuzimanje ciljnog društva, sukladno odredbi čl. 49. ZPDD-a, dioničar ciljnog društva mogao bi putem suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, a ne naknadu štete koja bi odgovarala isplati ugovorene cijene.
U konkretnom slučaju nema mjesta potraživanju po osnovi naknade štete, a u smislu čl. 1083. ZOO-a koji propisuje kako je osoba koja je po zakonu obvezna sklopiti neki ugovor dužna naknaditi štetu ako na zahtjev zainteresirane osobe bez odgađanja ne sklopi taj ugovor.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2756/13 od 31. kolovoza 2016.
- ČLANAK 49. ZAKONA O PREUZIMANJU DIONIČKIH DRUŠTAVA
(NN 109/07, 108/12, 148/13)
Nakon što je u upravnom sporu ukinuto rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga kojim je bila utvrđena obveza određene osobe na davanje ponude za preuzimanje dionica određenog dioničkog društva, dioničar više ne može osnovano tražiti od suda da donese odluku kojom bi se toj osobi naložilo sklapanje ugovora o prodaji dionica.
Iz spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj dioničar društva L.R.H. d.d. O. i vlasnik 27 redovnih dionica oznake LRH-R-A. Rješenjem Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga klasa: UP/I-451-04/07-10/18, urbr. 326-111/09-26 od 4. lipnja 2009. utvrđeno je kako je za Grad O. 14. lipnja 2007. nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje dioničkog društva L.R.H. d.d. O. S obzirom na to da je tuženik propustio u skladu s čl. 9. st. 1. ZPDD-a objaviti ponudu za preuzimanje, tužitelj je na temelju odredbe čl. 49. ZPDD-a zahtijevao od prvostupanjskog suda da naloži tuženiku sklapanje ugovora o prodaji dionica.
Međutim, Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj
Us-8098/09-11 od 13. lipnja 2012. u upravnom sporu tužitelja Grada O., Općine M., Općine M. D., Općine L. i N. L. d.o.o. O. protiv rješenja tuženika Hrvatske agencije na nadzor financijskih usluga od 4. lipnja 2009. te je uvažio tužbu i poništio rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga klasa: UP/I-451-04/07-10/18, urbr. 326-111/09-26 od 4. lipnja 2009. Iz obrazloženja te presude proizlazi kako se stjecanje dionica trgovačkog društva L.R.H. d.d. Opatija od strane tuženika i Općine L., Općine M., Općine M. D. i trgovačkog društva N. L. d.o.o. O. smatra izvornim stjecanjem, odnosno preuzimanjem dionica pri osnivanju trgovačkog društva.
Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja na zaključenje ugovora o kupoprodaji dionica izdavatelja L.R.H. d.d. O. neosnovan, jer više ne postoji pravni temelj iz čl. 49. ZPDD-a koji tužitelju daje pravo, ako ponuditelj ne objavi ponudu za preuzimanje, putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje.
Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije bio ovlašten sam odlučivati o tuženikovoj obvezi objave ponude za preuzimanje kao o prethodnom pitanju, s obzirom na to da je o tome donio odluku Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
Naime, odredbom čl. 12. st. 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Dakle, u smislu citirane odredbe, ako je pravomoćna prejudicijelna odluka već donesena o tom prethodnom pitanju (kao u konkretnom slučaju), parnični sud je vezan tom odlukom te ne može rješavati takvo pitanje, jer primjena te odredbe dolazi u obzir samo onda kada još ne postoji pravomoćna odluka suda (ili drugog tijela) o tom (prethodnom) pitanju. Kako je presuda Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2012. protiv koje je podnesena ustavna tužba pravomoćna (čl. 63. st. 2. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ broj 20/10 i 143/12), prvostupanjski sud nije mogao sam rješavati takvo pitanje.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-6842/13 od 5. srpnja 2016.
- ČLANAK 49. ZAKONA O PREUZIMANJU DIONIČKIH DRUŠTAVA
(NN 109/07, 108/12, 148/13)
U parnici u kojoj tužitelj kao dioničar ciljnog društva zahtijeva obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, tuženici, ponuditelj i osobe koje djeluju zajednički, imaju položaj jedinstvenih suparničara.
Predmet spora u toj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica. Tužitelji u tužbi i tijekom postupka ističu da su imatelji dionica društva T. d.d. Rijeka, te da je tuženiku nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva T. d.d. Rijeka koja je utvrđena rješenjem HANFA-e klasa UP/I-451-04/10-10-2 od 25. ožujka 2010. Budući da tuženik, a ni osobe koje su s njim zajednički djelovale nisu objavili valjanu ponudu za preuzimanje, tužitelji zahtijevaju obvezno sklapanje ugovora o kupoprodaji dionica.(...)
Pogrešno je tuženikovo pravno shvaćanje da su sve osobe za koje je utvrđena obveza objave ponude za preuzimanje nužni suparničari. Nužno suparničarstvo postoji u situaciji kada po prirodi stvari, odnos može biti utvrđen samo u korist svih odnosno, protiv svih, dakle, uvjetovana je materijalnopravnim odnosom. To znači da ne samo da se mora donijeti jedinstvena odluka nego u parnici kao procesnopravnom odnosu moraju i sudjelovati svi sudionici materijalnopravnog odnosa. Nužno suparničarstvo je uvijek i jedinstveno, ali jedinstveno suparničarstvo nije uvijek ujedno i nužno. Jedinstveno suparničarstvo postoji kada se prema zakonu ili zbog prirode spornog pravnog odnosa spor prema svim suparničarima može okončati samo jednom presudom koja će glasiti prema svima podjednako. Postojanje procesnih pretpostavki i dopuštenost tužbe ocjenjuje se za svakog od jedinstvenih suparničara zasebno iako zakon stvara fikciju jedne parnične stranke. Solidarni dužnici nisu nužno jedinstveni suparničari, a u konkretnom slučaju osobe koje su zajednički djelovale i za koje je utvrđena obveza objave ponude za preuzimanje imaju položaj jedinstvenih suparničara, ali to ne znači da u parnici svi moraju sudjelovati u procesnopravnom smislu. U tom smislu pravilna je ocjena prvostupanjskog suda kako se u konkretnom slučaju na strani osoba za koje je nastala obveza za objavljivanje ponude za preuzimanje ne radi o nužnim suparničarima. Odredbom članka 7. Zakona o preuzimanju dioničkih društava propisano je da osobe koje djeluju zajednički, solidarno odgovaraju za ispunjenje svih obveza propisanih tim Zakonom. Ovo stoga jer prema odredbi članka 6. stavka 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava u slučaju nastanka obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, predmetna obveza tereti svaku od tih osoba te se smatra da je obvezi objavljivanja ponude za preuzimanje udovoljeno ako ponudu za preuzimanje objavi bilo koja od osoba koje djeluju zajednički. Ovakvo shvaćanje je već prihvaćeno u odlukama ovog suda poslovni broj Pž-5323/2014, Pž-9058/2014 i dr.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2040/14 od 28. veljače 2018.
7. ČLANAK 266. STAVAK 4. STEČAJNOG ZAKONA
(NN 71/15)
Ako je u stečajnom postupku osporena tražbina vjerovnika koja se odnosi na obračunate kamate izražene u apsolutnom iznosu, a za tu tražbinu postoji ovršna isprava u kojoj su kamate kao sporedna tražbina odredive ali ne i određene, na parnicu se upućuje osporavatelj radi dokazivanja osnovanosti svoga osporavanja.
Iz podataka u spisu, odnosno iz prijave tražbine proizlazi da se potraživanje odnosi na obračunate kamate, a da stečajni vjerovnik raspolaže ovršnim ispravama za cjelokupni iznos prijavljene tražbine, i to zadužnicom broj OV-3251/11 i bjanko zadužnicom broj OV-3252/11.
Prema tome, kada vjerovnik za svoju tražbinu ima ovršnu ispravu u kojoj je utvrđeno njegovo potraživanje koje se sastoji od određene glavnice i kamata, kao sporedno potraživanje koje je u ovršnoj ispravi odredivo, vjerovnik je dužan takve kamate sam obračunati i prijaviti u stečajnom postupku. Ako stečajni upravitelj tako obračunate kamate vjerovniku ospori (zbog pogrešne metode obračuna, pogrešnog računanja i sl.), u parnicu treba uputiti stečajnog upravitelja kao osporavatelja. Ovo navedeno pravno shvaćanje prihvaćeno je na 9. sjednici sudaca i sudskih savjetnika svih sudskih odjela Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 6. srpnja 2006.
Odredbom čl. 266. st. 4. SZ-a propisano je „Ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, sud će na parnicu uputiti osporavatelja da dokaže osnovanost svog osporavanja.“ Za tražbinu, dakle i za glavnicu i za odredive kamate vjerovnik je ishodio pravomoćnu ispravu, pa se dio kamata koje bi stečajni upravitelj osporio, također temelji na ishođenoj ovršnoj ispravi.
Pravilnost obračuna izvršenog na temelju ovršne isprave može se dokazivati samo u parničnom postupku, a teret dokaza je na osporavatelju, jer je vjerovnik ovršnu ispravu već jednom ishodio, pa to ne bi mogao ponovno.
Konačno, riječ je o kamatama kao akcesornoj tražbini koja slijedi glavnu tražbinu pa se obračunate kamate i onda kada su eventualno pogrešno obračunate ne mogu tretirati kao neka posebna tražbina čija osnova bi bila temeljena na nekoj drugoj ispravi, a ne na onoj ovršnoj ispravi na temelju koje na te kamate vjerovnik ima pravo.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-7306/16 od 8. studenoga 2016.
8. ČLANAK 285. STAVAK 4. STEČAJNOG ZAKONA
(NN 71/15, 104/17)
Ako u stečajnom postupku nema vjerovnika čije su tražbine utvrđene niti razlučnih vjerovnika koji imaju pravo odvojenoga namirenja, neunovčena imovina stečajnoga dužnika predat će se imatelju udjela u dužniku bez provođenja postupka unovčenja te imovine.
Shvaćanje je prvostupanjskog suda da se neunovčene nekretnine ne predaju osnivačima već da se moraju unovčiti, namiriti vjerovnici, a višak prema odredbi čl. 285. SZ-a predati svakoj osobi koja ima udjela u dužniku. Takvo shvaćanje prvostupanjskog suda u konkretnoj situaciji ne čini se primjenjivim. To stoga što nema vjerovnika koji su podnijeli prijavu svojih tražbina, nema utvrđenih tražbina i nema vjerovnika kojima bi se trebala podijeliti prikupljena sredstva. Prema tome, logički nema nikakvih potreba unovčavati imovinu, provesti diobu i onda cijeli unovčeni iznos predati imatelju poslovnog udjela u dužniku niti je to moguće pri ovakvom stanju stvari. Unovčenje imovine radi podjele prikupljenih sredstava vjerovnicima kao temeljna svrha stečajnog postupka propisana čl. 2. st. 2. SZ/15 nije samo sebi svrha ako nema vjerovnika kojima bi se prikupljena sredstva podijelila. Stoga, ako nema vjerovnika čije su tražbine utvrđene, nema nikakve zapreke da se neunovčena imovina preda imatelju udjela bez provođenja postupka unovčenja te imovine. U toj fazi postupka nije više predmet ispitivanja postoji li stečajni razlog jer to nije bitno s obzirom na to da je stečaj otvoren i zaključen, a dužnik brisan iz sudskog registra. Stečajni razlog je u svakom slučaju postojao kao što su postojale i tražbine vjerovnika zbog kojih je došlo do nesposobnosti za plaćanje, ali stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine ostvarivati samo u stečajnom postupku (čl. 167. SZ/15), i to podnošenjem prijave svoje tražbine (čl. 257. SZ/15). Ako prijava nije podnesena kako je to propisano te tražbina nije utvrđena, a nije osigurana razlučnim pravom, vjerovnik je prekludiran u svom pravu ostvariti tražbinu u nekoj diobi u stečajnom postupku. Riječ je o fikciji jer se vjerovnik nije koristio svojim pravom ostvariti tražbinu u stečajnom postupku. U tom je slučaju odredbu čl. 285. SZ/15 potrebno tumačiti na odgovarajući način i nema prepreka da se i nekretnina koja nije unovčena jer nema vjerovnika koji su podnijeli prijave tražbine vrati imatelju poslovnog udjela.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2474/18 od 17. travnja 2018.