Zastara je opći pravni institut koji postoji u građanskom, upravnom, poreznom i kaznenom pravu, ali i drugim granama prava. Zastara označava gubitak zahtjeva na sudsku zaštitu vjerovnikova prava zbog njegova pasivnog držanja kroz zakonom određeno vrijeme. U tom smislu, građanskopravna zastara je nadasve zanimljiv institut jer se, nerijetko i s različitim rješenjima, pojavljuje u općem obveznopravnom propisu, odnosno u Zakonu o obveznim odnosima te drugim zakonima koji na specijalan način uređuju pojedinu građanskopravnu materiju, kao što je to, primjerice, u nasljednopravnim, radnim i stvarnopravnim propisima. Zanimljivo je da se pitanje zastare učestalo javlja kao dvojbeno u suđenju, s tim da niz važnih pitanja u vezi s ovim institutom nalazimo u opsežnoj sudskoj praksi koja se djelomično razvila i na podlozi različite prakse drugostupanjskih sudova, ali i samog Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Zbog toga, o zastari nikad dovoljno rasprava i spornih pitanja jer se uvijek iznova pojavljuju ozbiljne dvojbe o pravilnoj primjeni ovih zakonskih odredbi, neovisno je li riječ o propisima opće, posebne ili subspecijalne naravi. Ovaj tekst je pokušaj prikaza postojeće sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na institut zastare i njegove pojedine vidove, i to otprilike redom onako kako su instituti prikazani u ZOO-u. Iskreno se nadamo da će u tom smislu ovaj tekst dati svoj doprinos lakšem i pravilnijem snalaženju u primjeni ovog složenog pravnog instituta.