I. OPĆE ODREDBE O ZASTARI

            Zastara (praescriptio) pravni je institut koji je uređen prisilnim (striktnim, kogentnim) pravilima. Zastarom prestaje  pravo zahtijevati ispunjenje obveze (članak 214. stavak 1. ZOO), međutim, ne prestaje i vjerovnikovo subjektivno pravo, ali  prestaje njegov zahtjev prisilnim putem ostvariti zastarjelu tražbinu. Na takav se način postojeća tražbina pretvara  u naturalnu, neutuživu (neovršivu) obvezu koju dužnik može ispuniti u svako vrijeme. Ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu, u tom slučaju nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i kada nije znao da je njegova obveza zastarjela (članak 221. ZOO). Iznimno, vjerovnik može namiriti  i svoju zastarjelu tražbinu iz predmeta osiguranja ako je njegova tražbina osigurana založnim pravom (članak 222. stavak 1. ZOO), ali zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti niti iz opterećene (založene) stvari (članak 222. stavak 2. ZOO).

            Pritom je važno istaknuti poznatu okolnost – da zastara u obveznopravnim odnosima ne nastupa sama po sebi i automatski[2] budući da sudovi o njoj vode računa tek po prigovoru dužnika. Dakle, riječ je o peremtornom materijalnopravnom prigovoru dužnika, najčešće tuženika koji bi u parnici morao dokazati svoje tvrdnje o nastupu zastare. Prigovor zastare je prigovor (materijalnopravne činjenične naravi) na koji sud ne pazi po službenoj dužnosti. Prema odredbama članka 288.a stavak 6. Zakona o parničnom postupku[3], materijalnopravni prigovori, kao što je zastara, mogu se isticati i nakon donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, dakle, sve do zaključenja glavne rasprave, ali se radi njihova opravdanja, nakon zaključenja prethodnog postupka, više ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP-a[4].

        U teoriji se  smatra da zastarijevaju (subjektivna) obvezna prava, tj. obveznopravni zahtjev na činidbu (tzv. „tražbinska‟ prava). Iznimno, neka obvezna prava koja izviru iz obiteljskog prava ne zastarijevaju, primjerice – pravo na uzdržavanje predviđeno zakonom  (članak 227. stavak 3. ZOO). No, to vrijedi za samu obvezu uzdržavanja (pravo), ali ne i za pojedinačne dospjele iznose uzdržavanja. Ne zastarijevaju niti stvarna (tzv „apsolutna‟) prava, primjerice – ne zastarijeva  vlasnički  (reivindikacijski) zahtjev na povrat stvari iz članka 161. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima [5], pravo na razvrgnuće iz članka 47. stavak 1. ZV-a ili pravo na diobu iz članka 63. stavak 1. ZV-a. Također, ne zastarijeva niti zahtjev za poštovanje založnoga prava  iz članka 339. stavak 3. ZV-a.

            Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određeno­g vremena (članak 216. ZOO). Najduži zastarni rok obveznog prava iznosi deset godina i propisan je člankom 233. ZOO-a, a jednogodišnji posebni rokovi su onaj iz članka 232. ZOO-a, jednako tako i rok pri asignaciji iz članka 134. stavak 1. ZOO-a, te rok u slučaju zajmoprimca za predaju ugovorenih stvari, koji zahtjev zastarijeva za tri mjeseca od dolaska zajmodavca u zakašnjenje, a u svakom slučaju za godinu dana od sklapanja ugovora. Kada zastari glavna tražbina, zastarijevaju i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne (članak 223. ZOO). Pravila o zastari ne primjenjuju se u slučajevima kad su u zakonu određeni rokovi za podnošenje tužbe ili izvršenje određene radnje pod prijetnjom gubitka prava, odnosno prekluzivni rokovi na koje sudovi paze po službenoj dužnosti (članak 224. ZOO). U konkretnom slučaju je važno imati na umu pravilo prema kojem se  zastarni rokovi računaju – ne po odredbama postupovnopravnog propisa, tj. ZPP-a[6] već prema odredbama ZOO-a, dakle, sukladno članku 300. ZOO-a.

            Slijedom tih odredbi, rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava se istekom posljed­njeg dana roka,  međutim, ako posljednji dan roka pada u dan kad je zakonom određeno da se ne radi,  kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan. To su u tom slučaju samo nedjelje i blagdani koji su posebnim zakonom[7] određeni kao neradni dani, ali ne i subota kada sud ne radi, ona se u materijalnopravnom smislu, glede proteka roka zastare, smatra radnim danom[8]. Posebno se napominje da kod instituta zastare zakonodavac često upotrebljavlja izričaje: „ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano‟ ili „ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare‟, što znači da  institut ima dosta iznimki i posebnih rješenja koja se nomotehnički mogu nalaziti i često se nalaze izvan općih odredbi o zastari. Tako se, samo primjerice, u Zakonu o mirenju[9] u članku 17. govori o učincima tog postupka na zastarne rokove i rokove za podnošenje tužbe[10] pa se tako pokretanjem postupka mirenja zastara prekida.

            II. OD KADA ZASTARA POČINJE TEĆI

            Jedno od zanimljivijih pitanja glede kojeg će odgovori biti korisni za sudsku praksu je pitanje od kada zastara u pojedinim slučajevima počinje teći. Prema odredbama članka 215. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerov­nik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi. U odnosu na to pitanje razvila se brojna sudska praksa koja je u pravilu jednoznačna i svodi se uglavnom na trenutak dospijeća obveza, to znači da zastara počinje teći prvog dana nakon dospjelosti tražbine, a to je zapravo prvi dan kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

            U parnicama je često sporno pravno pitanje – je li riječ u pojedinom slučaju o stjecanju bez osnove ili naknadi štete, što nije beznačajno budući da se u odnosu na ova dva instituta primjenjuju različiti rokovi zastare. Pri stjecanju bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, dok se u odnosu na naknadu štete primjenjuju: 1. subjektivni zastarni rok od tri godine te 2. objektivni zastarni rok od pet godina[11]. Što se tiče sudske prakse, u revizijskoj odluci br. Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015. rečeno je: „Na temelju odredbe iz čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟. Isto tako, u odluci br. Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. glede ulaganje tuđeg rada i sredstava u odnosu na isti institut navodi se: „(…) zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje  teći  od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena.‟  Pritom se ističe da pri stjecanju bez osnove zastarni rok iznosi pet godina, dakle, riječ je o općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a.

            U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV[12] radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove (Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.)

            Pri institutu stjecanja bez osnove često se postavlja i pitanje – je li zastara prava tužitelja da od tuženika zahtijeva vraćanja stečenog po osnovi koja je kasnije otpala, počela teći od trenutka kada se tuženik, kao nekadašnji tužitelj i potom ovrhovoditelj, namirio u ovršnom postupku, ili zastara toga prava tužitelja nije ni mogla početi teći prije no što je VSRH svojom revizijskom odlukom preinačio nižestupanjske presude tako da je odbio tužbeni zahtjev.

            U tom je smislu u revizijskoj odluci br. Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017., istaknuto sljedeće shvaćanje: „Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟

            U odnosu na jednako pravno pitanje u drugoj revizijskoj odluci Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013. navodi se: „Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO),  a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟  

            Kada je riječ o odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom su utvrđene povrede Ustava Republike Hrvatske u odluci br. Revr-1036/09-2 od 31. siječnja 2012., u odnosu na početak tijeka zastare zahtjeva za naknadu štete nastale nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, istaknuto je:

            „U takvoj pravnoj situaciji prema pravnom shvaćanju ovog suda, osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava presudom Upravnog suda Republike Hrvatske te rješenjima upravnih tijela, a što je utvrđeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona, pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba i podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske. Kod toga nije od značaja što je osporeni upravni akt i dalje egzistentan i nije došlo do njegovog poništenja temeljem čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona.

            Osnov odgovornosti tužene je u čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ('Narodne novine', broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) koji određuje da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u slučaju iz čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona kada se radi o odlukama državnih tijela i suda, a koje odluke su suprotne Ustavu Republike Hrvatske, ispunjene su pretpostavke da se radi o nezakonitom radu i da je Republika Hrvatska dužna naknaditi eventualnu štetu, a sve u skladu s odredbom čl. 13. ZSDU.

            Kod toga zastara potraživanja naknade štete počinje teći sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO od dana dostave odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona.‟

            U slučaju bračne stečevine i obveznopravnog zahtjeva bivšeg bračnog druga  u odluci Rev-1587/11-2 od 16. prosinca 2015. istaknuto je:  „U smislu odredbe čl. 361. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. To je bilo najkasnije 4. studenoga 1999.‟ (op. autora: kada je tužiteljica napustila zajedničko domaćinstvo).

            No, kod takvih slučajeva valja voditi računa o zastoju zastare iz članka 235. ZOO-a, prema kojem zastara ne teče između bračnih drugova (dok su u braku), s tim da je u parnicama radi utvrđenja suvlasničkog dijela koji potječe iz bračne stečevine korisno voditi računa o zastari eventualnog obveznopravnog zahtjeva za isplatu onog što je bračni drug ulagao u tuđu stvar (najčešće nekretninu). Obveznopravni  zahtjevi najčešće se postavljaju poslije i nakon određenog vremena kada je parnica radi utvrđenja suvlasničkog dijela u bračnoj stečevini već poodmakla što može imati za posljedicu nastupanje zastare takvog zahtjeva.

            U odnosu na zastaru tražbine odvjetnika koju oni imaju prema svojim strankama, sudska praksa je zauzela shvaćanje da takva potraživanja zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, a sve u smislu odredbe članka 371. ZOO-a. Pritom se ističe da za tražbine koje odvjetnici obračunavaju na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 87/93, 16/94 i 11/96.– dalje OT) nije propisan neki drugi početak tijeka zastare. Stoga, kada nema posebnog sporazuma o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati od klijenta kojeg zastupa nagradu za svaku obavljenu radnju, i to već od trenutka kada je ta radnja obavljena, kako to proizlazi iz OT-a. Slijedom toga, kako  zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (članak 361. stavak 1. ZOO).  Zaključak je da i zastara odvjetnikovog zahtjeva za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene (tako u Rev- 953/12-2 od 26. veljače 2013. i Rev-x 68/17-2 od 24. siječnja 2017.).

            Sasvim je druga situacija kada postoji dogovor između stranke i odvjetnika o dospijeću plaćanja nagrade za pružene usluge zastupanja, dakle, posebni sporazum o načinu plaćanja odvjetničkih usluga. U tom se smislu u odluci br. Rev 1352/17-3 od 30. svibnja 2018., ističe sljedeće:

            „Tuženik se u reviziji samo pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007., a iz sadržaja revizije može se zaključiti da se na ovu odluku poziva stoga što smatra da je u njoj zauzeto shvaćanje s kojim nije podudarno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka, a radi se o pitanju početka tijeka zastare za tražbinu odvjetnika po osnovi pružene usluge zastupanja stranci u parničnom postupku. Konkretno, u odluci na koju se revident pozvao izraženo je shvaćanje da početak tijeka zastare za nagradu za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je ta radnja učinjena. Međutim, to se pravno shvaćanje ne odnosi na ovaj predmet jer je činjenični supstrat iz predmeta na koji se revident pozvao različit od onoga u ovom predmetu. Naime, pravno shvaćanje izraženo u presudi ovoga suda Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007. odnosi se na činjenično stanje prema kojem nije bilo dogovora između stranke i odvjetnika o dospijeću plaćanja nagrade za pružene usluge zastupanja, dok su u ovom predmetu nižestupanjski sudovi utvrdili da su stranke dogovorile način plaćanja odvjetničke usluge u vidu plaćanja predujma, a ostatka po završetku parnice, dakle po ispunjenju naloga, a kako nije sporno da je tuženik tužitelju opozvao punomoć prije završetka parnice odnosno ispunjenja naloga, a tužitelj kao odvjetnik da je u skladu s odredbom čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ br. 9/94, 117/98) kojom je propisano da je odvjetnik u slučaju opoziva punomoći dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana opoziva to i učinio, te zaključili da od tada teče i petogodišnji zastarni rok za navedeno potraživanje.‟

            No, važno je istaknuti da se ta praksa odnosi samo na tražbine odvjetnika koje su dospjele prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12 – u daljnjem tekstu: OT/12). Naime, prema Tbr. 48. stavak 5. OT/12, naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Pritom, prema stavku 7. tog tarifnog broja, odvjetnik tijekom obavljanja odvjetničke usluge ima pravo na naplatu predujma za obavljanje pojedine radnje iz naznačene Tarife, s tim da OT/12 stupa na snagu danom objave u „Narodnim novinama”, odnosno 19. prosinca 2012. godine. Naknadnim Izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 118/14), određeno je da se   odredbe Tbr. 48. stavak 5. i 6. Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife.               

            Slijedom navedenog, u postupcima glede naplate odvjetničke tražbine moguće je primijeniti OT/12 na sve tražbine koje su dospjele okončanjem ovršnog postupka[13] ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, dakle, dospijeće nastupa tek pravomoćnim okončanjem pojedinog postupka. S obzirom na postojeći tekst i okolnost da se odredbe o dospjelosti odnose i na odvjetničke usluge te radnje poduzete do dana stupanja na snagu OT/12, postavlja se praktično pitanje granice do koje (ili od koje) se može primijeniti ta odredba. Kako sada izgleda (jer još nema odgovarajuće sudske prakse najvišeg suda), čini se da bi za pravilnu primjenu tih odredbi odlučno bilo vrijeme pravomoćnog okončanja postupka koje bi moralo nastupiti nakon stupanja na snagu OT/12, međutim, ako je do toga došlo ranije tada ne bi bilo moguće (retroaktivno) primijeniti OT/12. Time bi se i buduća sudska praksa u odnosu na tijek zastare odvjetničkih usluga morala radikalno izmijeniti.           

            Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (trajni gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj (odvjetnika) da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati  onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude pa je i zastara počela teći istekom toga dana (tako u Rev-x 627/13-2 od 1. srpnja 2015.)

            U odnosu na zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka, sukladno revizijskoj odluci br. Rev-x 357/11-2 od 8. lipnja 2011. valja poći od sljedećih pravnih shvaćanja:

            1. da zastarni rok potraživanja naknade za ekspropriranu nekretninu odnosno za nekretninu koja je vlasniku oduzeta u zakonito provedenom postupku, počinje teći od pravomoćnog završetka postupka o određivanju pravične naknade, odnosno prvog dana poslije dana kad je prijašnji vlasnik nekretnine imao pravo zahtijevatinaknadu,       2. da potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi članka 371.  ZOO-a –  ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je poslije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete – ako je riječ o odštetnom zahtjevu,

            3. da zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, i

            4. da pravo vlasnika na naknadu za oduzeto mu zemljište ne može zastarjeti ako može zahtijevati povrat zemljišta.

            Glede pitanja zastare naknade štete zbog izgubljene zarade u poljoprivredi u revizijskoj odluci br. Rev-x 101/17-2  od 28. lipnja 2017., rečeno je sljedeće:

            „Plinovod je izgrađen još 1977. a tužba je podnesena dana 30. prosinca 2005., pa su protekli rokovi iz odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 3/94, 7/96 i 112/99, – dalje: ZOO). Naime, prema navedenoj odredbi potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, pa prema st. 2. istog članka u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Tužitelji u reviziji prigovaraju da zastara potraživanja zbog izgubljene zarade u poljoprivredi nije nastupila jer tužiteljima svake godine nastupa šteta, međutim, to, po ocjeni ovog revizijskog suda, nema utjecaja na zaključak drugostupanjskog suda o zastari potraživanja po osnovi izgubljene zarade. Naime, radi se o šteti koja je bila predvidiva već u vrijeme izgradnje plinovoda, pa je navedeno potraživanje zastarjelo u rokovima iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO.‟

            Zastara zahtjeva za naknadu vrijednosti zemljišta, i to od strane nesavjesnog vlasnika koji je i nadalje upisan kao vlasnik zemljišnoknjižne čestice (u slučaju građenja na tuđem zemljištu od strane savjesnog graditelja),  teče od dana završetka izgradnje objekta na tužiteljevom zemljištu. U tom smislu se u Rev-x 484/15-2  od 9. veljače 2016., navodi sljedeće pravno shvaćanje:

            „Obzirom da su tuženici na zemljištu tužitelja, bez njegove dozvole izgradili kuće sa dvorištem, prema ocjeni ovog suda, riječ je o institutu građenja na tuđem zemljištu iz čl. 24. st. 1 ZOVO, koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

            Člankom 24. st. 2. ZOVO propisano je da u slučaju iz st. 1. vlasnik zemljišta ima pravo  za vrijeme od 3 godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od 10 godina od završene izgradnje, tražiti da mu graditelj nadoknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke.

            Budući da su tuženici kuće na tužiteljevom zemljištu dovršili u razdoblju 1986.-1989., a da je tužitelj tužbu podnio 2002., to je protekao desetogodišnji objektivni rok iz čl. 24. st. 2. ZOVO, unutar kojeg je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati naknadu vrijednosti zemljišta. Stoga je osnovan prigovor zastare koji su tuženici istakli.‟

            U slučaju kada je graditelj nesavjestan, a vlasnik savjestan, u revizijskoj odluci br. Rev-x 1250/11-2 od 26. lipnja 2013., istaknuto je:

            „U konkretnom slučaju tužitelji su tražili predaju u posjed spornih dijelova nekretnine, te je takav zahtjev bio postavljen sve do preinake tužbe 1998. godine.
U čl. 25. st. 5. ZOVO propisano je da pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana dovršetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Kod toga je u odlukama ovoga suda Rev-1493/1998, Rev-522/2001 i drugima zauzeto shvaćanje da potraživanje ranijeg vlasnika zemljišta s naslova naknade tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći završetkom izgradnje.‟

            Glede tražbina osiguranih založnim pravom u odluci u povodu izvanredne revizije[14] br. Rev-1464/15-2 od 8. srpnja 2015. (za koju je revizijski sud ocijenio da je dopuštena) tuženik je postavio sljedeća pravna pitanja:

            Ima li založni vjerovnik čije je pravo zaloga upisano u zemljišne knjige iz založene stvari pravo namiriti svoje potraživanje iako bi prema odredbama   ZOO-a eventualno nastupila zastara potraživanja? Prestaje li tražbina osigurana založnim pravom istekom vremena potrebnog za zastaru prema općim odredbama ZOO-a koje uređuju pitanja zastare ?

            Odgovor na postavljena pitanja glasi. „Budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi, tj. u zemljišnim knjigama, proizlazi da se vjerovnik, ovdje tuženik, ima pravo namiriti iz založene stvari čak i kada je tražbina zastarjela, ali u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja (čl. 368. st. 2. ZOO).‟

            Također, u revizijskoj odluci br. Rev 433/17-2 od 16. svibnja 2017., u odnosu na zastaru tražbine osigurane založnim pravom istaknuto je pravno shvaćanje:

            „(…) da je u konkretnom slučaju, a nakon što je tuženik upisom u zemljišne knjige stekao založno pravo (hipoteku) na nekretninama tužiteljice i (time) ovlaštenje tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti tih  nekretnina, tužiteljica kao založni dužnik i vlasnik nekretnina, na kojima je odlukom suda (primjenom odredbe čl. 97. st. 6. OZ-a/96, u bitnome identičnoj odredbi čl. 148. st. 4. OZ-a) uknjiženo pravo zaloga u korist tuženika radi osiguranja namirenja njegove tražbine u visini od 291.146,69 kn s pripadajućim  kamatama, dužna trpjeti namirenje (iz vrijednosti nekretnina) dospjele i nepodmirene (a založnim pravom osigurane) tražbine tuženika,

            - da tuženik, kao založni vjerovnik, u ovome slučaju zahtijeva upravo ono što je ovlašten zahtijevati iz smisla odredbe čl. 339. st. 1. ZVDSP-a: '...namirenje dospjele tražbine založnoga vjerovnika iz vrijednosti zaloga...', i to tražbine koja po visini ne prelazi iznos tražbine upisane u zemljišnim knjigama na založenim nekretninama,

             - da u takvoj situaciji, a budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi (u zemljišnim knjigama), tuženik (vjerovnik) ima pravo (jer je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo upisano u zemljišne knjige 'jače od zastare') namiriti se iz založenih nekretnina čak i da je njegova tražbina prema tužiteljici (dužniku) zastarjela: pravo na takvo namirenje (u smislu odredbe čl. 339. st. 3. ZVDSP-a) ne zastarijeva.‟

            U primjeni Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine[15], postavilo se pitanje tijeka zastare zahtjeva za učinjena ulaganja u nekretninu. U tom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela, kako je to istaknuto u revizijskim odlukama br. Rev 1542/11-2 od 16. ožujka 2016. (o tome i Rev – 982/09 od 3. srpnja 2013. te Revx – 124/14 od 9. rujna 2014.). Pritom se u prvotno naznačenoj odluci navodi:

            „Naime, očigledno je da (do)sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja, ne može zahtijevati isplatu naknade za učinjena ulaganja dok imovina koja je predmet naknade ne bude vraćena prijašnjem vlasniku u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi. Stoga, prema shvaćanju ovoga suda rokovi iz čl. 49. st. 4. Zakona o naknadi u kojima se ostvaruje pravo sadašnjeg vlasnika, odnosno nositelja prava korištenja na naknadu za učinjena ulaganja, počinju teći - od pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela o utvrđivanju prava vlasništva u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi.‟

            Posebno je pitanje i od kada teče zastara naknade štete po nekadašnjem Zakonu o mirovinsko invalidskom osiguranju ( NN br. 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 44/94 i 59/96) u tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev-x 423/12-2 od 4. lipnja 2013., rečeno je sljedeće:

            „Prema odredbi iz članka 215. stavak 1. ZMIO-a, potraživanja naknade štete prema odredbama ovoga zakona zastaruju istekom rokova određenih ZOO. U točki 4. stavak 3. tog članka propisano je da rokovi zastare potraživanja naknade štete u smislu odredaba ovoga zakona počinju teći u slučajevima kada se zahtijeva naknada štete za pojedina isplaćena davanja iz članka 213. stavak 2. ovoga zakona od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja. (…) Prema tome, kako se u ovom slučaju radi o naknadi štete u obzir dolaze odredbe o zastari tražbine iz članka 376. ZOO-a u kojima je propisan trogodišnji zastarni rok s tim da zastara takve štete počinje teći, ne od trenutka koji propisuje opći propis (ZOO) već od trenutka propisanog posebnim zakonom (lex specialis), dakle, u ovom slučaju od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja. (…)  Navedene zakonske odredbe o naknadi štete i tijeku zastare zapravo određuju samostalnu pravnu narav pojedine tražbine, stoga u ovom slučaju zastara za takvu isplatu uvijek počinje teći pojedinačno od dana izvršene isplate svakog davanja i ne može se povezati sa zastarom za druga tužiteljeva davanja iz iste osnove.‟

            Valja imati na umu da su odredbe o naknadi štete i stjecanju bez osnove na teret Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje[16] sada sadržane u odredbama članka 165. te članaka 168. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 33/15, 120/16, 18/18 – Odluka USUD RH, 62/18 i 115/18), u kojima je rečeno da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, a rokovi zastare potraživanja naknade štete prema ovome Zakonu počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. U odnosu na nepripadnu isplatu pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći, s tim da zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate. Pritom, zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata. S druge strane, ako se radi povrata nepripadne isplate, kamata ili troškova naplate vodi postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče. Tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na povrat nepripadne isplate, kamata i troškova naplate prekida se svakom službenom radnjom Zavoda usmjerenom na utvrđivanje ili povrat nepripadne isplate, kamata i troškova naplate, koja je dostavljena obvezniku povrata na znanje.

            U slučaju nezakonite odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu, zastara za potraživanja iz tog radnog odnosa počinje teći pravomoćnošću odluke kojom je otkaz ugovora o radu utvrđen nezakonitim, budući da prava na isplatu naknada plaće i drugih potraživanja iz radnog odnosa nastaju i mogu se ostvarivati tek poništenjem nezakonitog otkaza ugovora o radu  (tako i u Revr 486/12-2 od 11. prosinca 2013. te Revr-698/14-2 od 20. svibnja 2014.).

            Glede novčanih tražbina iz radnog odnosa mjerodavna je odredba članka 131. Zakona o radu (NN br. 38/95, itd.) prema kojoj tražbine na temelju plaće zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog obroka. (Revr 1766/10-2 od 30. lipnja 2015.) U tom slučaju valja istaknuti da je novim Zakonom o radu (NN br. 93/14. i 127/17.) „radnopravni‟  zastarni rok od tri godine izmijenjen i sada iznosi pet godina, kako je to određeno člankom 139. te prijelaznim člankom 232. st. 2[17] ZR/14.

            U odnosu na trenutak saznanja radnika za štetu zbog povrede dostojanstva u odluci br. Revr 60/14-2 od 28. travnja 2015., sukladno članku 376. stavak 1. ZOO-a, tužiteljica je  za štetu doznala onog dana kad je pokrenut stegovni postupak, odnosno kad je zaprimila odluku tuženika kojom joj je izrečena stegovna mjera. Što se tiče razlike između plaće i invalidske mirovine valja istaknuti da je šteta nastala onda kada je utvrđeno pravo tužitelja na invalidsku mirovinu i utvrđena njezina visina (pravomoćnim rješenjem o mirovini) jer je tada definitivno nastala i razlika između plaće koju bi tužitelj ostvarivao te njegove mirovine, s tim da je oštećenik na takav način konačno saznao i visinu štete. Osim toga, zastara tražbine iz osnove takve naknade štete ne može početi teći prije nego li je šteta nastala (tako i u Revr 1814/12-3  od 11. prosinca 2013.).

            U odluci koja je donesena u povodu izvanredne revizije u predmetu Rev-1129/17-2 od 8. kolovoza 2017. (radilo se o zastari prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda), postavljena su sljedeća pravna pitanja:

            1. Koliki je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanja vodama, kao ovršnom ispravom, na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda?

            2. Kada nastupa zastara prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršne isprave?

            U obrazloženju naznačene odluke izneseni su sljedeći odgovori:

            „U navedenim revizijskim odlukama (Rev-2846/14 od 4. svibnja 2016. i Rev-3035/14 od 30. ožujka 2016.), odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbina iz ovršne isprave – rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja,  zauzeto je pravno shvaćanje da se, temeljem odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ('Narodne novine', broj 153/09, 90/11 i 56/13 - dalje: ZFVG) u vezi sa čl. 73. st. 2. ZFVG-a i čl. 74. st. 1. ZFVG-a, u takvom slučaju primjenjuju prvenstveno odredbe Općeg poreznog zakona ('Narodne novine'', broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ), i to odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ-a kojima je uređeno pitanje porezne zastare,  a da se odredbe Zakona o obveznim odnosima na zastaru takvih tražbina imaju primijeniti tek podredno, ako odredbama OPZ-a nije uređeno drugačije (čl. 94. st. 12. OPZ).‟           

            III. TIJEK I ROKOVI ZASTARE KOD UGOVORA O SIGURANJU     

            Rokovi zastare kod ugovora o osiguranju propisani su odredbama članka 234. ZOO/05, kao specijalnom pravnom normom. Prema toj zakonskoj odredbi, tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala. Ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka.

            Prema odredbama stavka 3. tog članka, tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Pritom, neposredni zahtjev treće oštećene osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu, a zastara tražbine koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku. Međutim, ako tim člankom nešto nije posebno propisano, na te se situacije mogu i moraju primijeniti opće odredbe o zastari tražbine.

            III.1. GUBITAK OSIGURANIKOVA PRAVA IZ OSIGURANJA

         U  praksi se često kao sporno pravno pitanje pojavljuje ono koje se odnosi na regresni zahtjev osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o obveznom automobilskom osiguranju, i to onda kada je uslijed alkoholiziranosti vozača došlo do gubitka prava iz osiguranja.  Prema ustaljenoj sudskoj praksi, primjenom mjerodavnih odredbi iz članka 380. ZOO/91, takav zahtjev osiguratelja zastarijeva u roku od tri godine i počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku.

            U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja.

            U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće:

            „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a.

            Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja,  već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.

            Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju.

            U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟

            U malo starijim revizijskim odlukama to je pitanje bilo jednako rješavano, pa je tako izrijekom navedeno da – regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku (Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.).           

            III.2. TRAŽBINE OSIGURATELJA PREMA ŠTETNIKU            

            Drugo pravno pitanje koje se u praksi jednako ponavlja odnosi se na  regres koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti. U takvom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare.

            U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće:

            „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'.

            U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…)

            Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91).

            Izloženo shvaćanje je pogrešno.

            U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91).

            Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela.

            Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare.

             Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike  Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟

            Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku[18] i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće:

            ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟

            U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi:

            „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara.

            Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12.

            Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

            Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku.  Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika.

             Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik.  Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.‟

         III.3 REGRESNI ZAHTJEV KAD JE ŠTETA PROUZROČENA  NEOSIGURANIM VOZILOM

            Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu.

            U tom smislu je u odluci br.  Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje:

            „Iz navedenog, pozivom na odredbu članka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br. 46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO).

            Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa (…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO).

            Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟

         III.4. TRAŽBINE IZ UGOVORA O OSIGURANJU ŽIVOTA

         Prema odredbama članka 234. stavak 1. ZOO/05, tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala. Dakle, u ovom je slučaju (početak tijeka zastarnog roka pomaknut na prvi dan poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala pa bi to zapravo bilo prvog siječnja sljedeće (iduće) godine od one u kojoj je tražbina nastala. Pritom valja istaknuti da se petogodišnji rok odnosi samo na tražbine iz ugovora o osiguranju života, i to –ugovaratelja osiguranja ili treće osobe, dok se za regresnu tražbinu osiguratelja prema njegovu osiguraniku primjenjuje trogodišnji zastarni rok (tako u Rev-1371/09 od 20. travnja 2010.). S druge strane, tražbina iz ugovora o osiguranju zbog posljedica nesretnog slučaja zastarijeva u roku od tri godine (tako u Rev-1/08 od 13. ožujka 2008.)

            U odnosu na ovo pravno pitanje u odluci br. Rev 1775/14-3 od 14. listopada 2015., istaknuto je sljedeće:

            „Prema čl. 380. st. 1. ZOO potraživanja ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Naime, pravilno je drugostupanjski sud zaključio kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju iz osiguranja od nesretnog slučaja, (…), no međutim  pogrešno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 380. st. 1. ZOO u pogledu računanja tijeka roka zastare.

            Prema shvaćanju ovoga suda potraživanje tužiteljice iz ugovora o osiguranju nije nastalo u trenutku štetnog događaja već onoga dana kada je kod tužiteljice nakon završetka liječenja utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta.  Prema tome tek tada je tužiteljica mogla saznati koje su konačne posljedice njezinog ozljeđivanja, te je od toga trenutka mogla i potraživati isplatu osigurnine od tuženika, imajući u vidu da je osigurani slučaj upravo trajni invaliditet kod tužiteljice.‟

            No,  ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka.

            Sudska praksa iz odluke Rev-x 314/13-2 od 19. lipnja 2013. pokazuje da u konkretnom slučaju postoje objektivni i subjektivni rokovi zastare, s tim da su rokovi iz članka 234. stavak 1. ZOO/05, zapravo subjektivni rokovi, dok su rokovi iz stavaka 2. tog članka objektivne prirode. U tom smislu u navedenoj odluci se navodi:

            „Prema odredbi čl. 380. st. 1. ZOO  potraživanje ugovaratelja osiguranja iz ugovora o osiguranju (osim ugovora o osiguranju života) zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.

            Prema stavku 2. istog članka ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u prethodnom stavu nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastarijevanje počinje od dana kada je za to saznala, u svakom slučaju za pet godina od dana određenog u prethodnom stavku.

            Imajući na umu citiranu zakonsku odredbu i činjenična utvrđenja da je predmetno potraživanje, utemeljeno na dobrovoljnom ugovornom osiguranju (tzv. B kombinacija), nastalo tijekom 1987. to je doista u vrijeme podnošenja predmetne tužbe 8. siječnja 1991. već bio istekao subjektivni zastarni rok od tri godine koji je počeo teći od 1. siječnja 1988., a istekao 1. siječnja 1991.‟

         IV. ZASTARA TRAŽBINA IZ UGOVORA O PROMETU ROBE I        USLUGA

         Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, s tim da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (članak 228. ZOO/05).

            U odnosu na te zakonske odredbe sporna pitanja odnosila su se uglavnom na situacije u kojima su na jednoj strani bile pravne osobe (trgovci), a na drugoj Republika Hrvatska ili obrtnik, kao i na ono koje se odnosi na tražbine iz kreditnih odnosa.

            U revizijskoj odluci br. Rev-234/10 od 19. studenoga 2011. istaknuto je:

            „Tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju u roku od tri godine.‟

            U odluci br. Rev 234/10-2 od 19.11.2013., u tom je smislu obrazloženo:

            „Kako proizlazi iz odgovora na tužbu, tuženik se tužbenom zahtjevu protivio 'prvenstveno iz razloga što je potraživanje tužitelja prema tuženiku u cijelosti zastarjelo.' Pritom posebno nije osporio samo postojanje potraživanja, dok je izrijekom osporio visinu potraživanju u pogledu kamata. Budući da prema odredbi čl. 221. ZPP ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala u sudskom postupku, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je odgovorom na tužbu, iako se zbog zastare protivio tužbenom zahtjevu, tuženik posredno priznao činjenicu postojanja glavnog potraživanja i njegovu visinu, čime je tužitelj dokazao postojanje potraživanja u tom dijelu (u iznosu od 11.444.420,78 kn).

             Prema odredbi čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01: dalje – ZOO), međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga te potraživanja naknade štete za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

            Drugostupanjski sud bez posebnog obrazloženja zaključuje da 'potraživanje s osnove ugovora o kreditu niti potraživanje banke za plaćeni iznos s osnove bankarske garancije nisu potraživanja iz ugovora u prometu roba i usluga iz čl. 374. st. 1. ZOO'.

            Pojam ugovora u privredi definiran je odredbom čl. 25. st. 2. ZOO, prema kojoj odredbi su, prema tom Zakonu, ugovori u privredi  ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima.

            Iz samog sadržaja ugovora o kreditu i ugovora o izdavanju bankarske garancije moglo bi se zaključiti da je iste ugovore tužitelj zaključio u obavljanju svoje gospodarske djelatnosti usmjerene na ostvarenje dobiti plasmanom financijskih sredstava. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa izraženog u shvaćanju drugostupanjskog suda, paušalnim zaključkom da u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti opći zastarni rok  iz čl. 371. st. 1. ZOO, nije raspravljena i druga odlučna okolnost – je li i tuženik ugovore sklopio u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njegovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima, u kojem slučaju bi sporni ugovori predstavljali ugovore u prometu robe i usluga koje ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO. Pritom se navodi kako prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. potraživanja iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO).‟

            U Revt-302/10 od 6. ožujka 2012. rečeno je sljedeće:

            „Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga, između trgovačkog društva i Republike Hrvatske zastarijevaju za  tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO791)‟.

            S druge strane, u Rev-103/10 od 22. studenoga 2012. istaknuto je pravno shvaćanje:

            „Tražbine obrtnika prema pravnoj osobi iz sklopljenog ugovora o obavljanju njihovih djelatnosti zastarijevaju u roku od tri godine.‟

            U revizijskoj odluci br. Rev-x 952/16-2 od 14. veljače 2017. odgovoreno je na nekoliko pravnih pitanja, a posebice na pitanje – što zapravo je ugovor o prometu robe i usluga i na koje se međusobne tražbine odnosi odredba iz članka 374. stavak 1. ZOO/91.

            „Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZOO-a međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.   

            Glede značenja pojma društvene pravne osobe u smislu navedene odredbe ZOO-a revizijski sud je u većem broju svojih odluka, među kojima i u odlukama Revt-56/2006-2 od 25. 5. 2006. i Revt-302/2010-2 od 6. 3. 2012. iznio shvaćanje  da se pojam društvene pravne osobe ne ograničava samo na subjekte trgovačkog prava, već da je on širi i obuhvaća i druge društvene i pravne osobe pa tako i RH.  Navedeno shvaćanje na kojem se temelji i pobijana presuda sadašnja je praksa revizijskog suda pa je neosnovana revizijska tvrdnja da se Republika Hrvatska ne može smatrati društvenom pravnom osobom.

            Neosnovana je i revizijska tvrdnja da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetni ugovor ocijenili kao trgovački ugovor o prometu robe i usluga na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare. Predmetni ugovor sklopljen je između tužitelja koji je trgovačko društvo čija je gospodarska djelatnost obavljanje stručnog nadzora nad izvođenjem građevinskih radova i tuženice kao društvene pravne osobe i naručitelja te usluge.

            Suprotno tvrdnji revidenta taj ugovor predstavlja ugovor o prometu robe i usluga koji ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO-a pa je za ocjenu pitanja zastare utuženog potraživanja nastalog u vezi tog ugovora mjerodavna ta odredba.‟           

            V. KOLEKTIVNA TUŽBA I PREKID ZASTARE           

            Pitanje tijeka i prekida zastare u slučaju podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ili tzv. „udružne‟ tužbe) iz članka 502.a do 502.h ZPP-a[19] je relativno novo pravno pitanje o kojem do sada nije bilo sudske prakse iz jednostavnog razloga jer je riječ o novijim pravnim institutima u domaćem pravnom poretku. Ipak, u odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

            „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.‟[20]

            Riječ je o predmetu u kojem je u dopuštenoj izvanrednoj reviziji, podnesenoj prema odredbama članka 382. stavak 2. ZPP-a bilo postavljeno materijalnopravno pitanje koje glasi:

            „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s člankom 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, itd.), tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05, itd. – u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?‟

            Revizijski sud je ocijenio da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, imajući na umu, uz ostalo, i velik broj individualnih parničnih postupaka koji se vode s istovjetnim zahtjevima za restituciju dijela novčane tražbine, koju su po ugovorima o potrošačkim kreditima, potrošači isplatili bankama na temelju nepoštenih, odnosno ništetnih ugovornih odredbi.

            Propisi koji se odnose na tu pravnu materiju nalaze se u članku 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača[21] koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornih ugovora, s tim da se niti takve odredbe kasnijih istovjetnih zakona[22] u bitnome nisu mijenjale. Prema navedenoj i za ove postupke mjerodavnoj pravnoj normi – ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača[23]. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe su u njezinoj ništetnosti (članak 87. ZZOP/03). U odnosu na institut zastare mjerodavna pravna norma je ona iz članka 241. ZOO-a, prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Ne smiju se izgubiti iz vida niti odredbe o posebnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članaka 103. i 104. stavaka 1. i 2. ZZOP/07,  ali ni odredbe iz članaka 502.a do 502.h ZPP-a u kojima je u procesnom smislu u cijelosti uređen ovaj u našem postupovnom pravu relativno novi institut.

            U spomenutoj odluci (Rev-2245/17) revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo nikakvog smisla i pravna norma bi bila lišena svog korisnog učinka.[24] Na takav je način u cijelosti potvrđena pravilnost materijalnopravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, koji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe..

            Slijedom navedenog, zastara restitucijskih zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe i počela je ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine – ali samo u odnosu na ništetne ugovorne odredbe o promjenljivim kamatama). Dakle, zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2014. godine, s tim da je zastarni rok za restituciju onaj opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO/05, kako je to izrijekom naznačeno u Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine.

            U odnosu na valutnu klauzulu iz rečenih ugovora o kreditu postoji pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018[25]. godine (koja je u revizijskom postupku budući da o tome još nema odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske).

            U navedenoj odluci u kojoj su odbijene žalbe tuženih banaka utvrđeno je da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, i to tako da su se u njima koristile ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br, 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

             Prema tome, u konkretnom slučaju valjalo bi razlikovati početak tijeka zastare za ništetne ugovorne odredbe o promjenljivim ugovornim kamatama (naglašava se: u odnosu na potrošačke ugovore) koja zastara, kako je već rečeno, u svom petogodišnjem, odnosno općem zastarnom roku počinje teći od 14. lipnja 2014. godine i teče do 14. lipnja 2019. godine. Zastara za valutnu klauzulu (ako bi kojim slučajem revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, eventualno bile odbijene kao neosnovane) počinje teći od 15. lipnja 2018. i teče do 15. lipnja 2023. godine i potom nastupa zastara pojedinačnih restitucijskih tražbina[26].              

            VI. ZASTARA I ZADUŽNICA             

            Institut zadužnice uveden je još Ovršnim zakonom iz 1996[27]. i zapravo je predstavljao jednu varijantu zapljene računa po pristanku dužnika, budući da je dužnik mogao javnobilježnički ovjerenom (privatnom) ispravom (kao što je to još od prije mogao kod svog poslodavca – zapljenom po pristanku ovršenika ili tzv. „administrativnom zabranom‟ na plaći) dati suglasnost za zapljenu njegova računa kod banke.[28] Potom je u Zakonu o izmjenama i dopunama OZ-a iz 1999. godine, uveden institut bjanko zadužnice,[29] i to samo za dužnika trgovca. Prema toj odredbi dužnik trgovac može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene određeni ili svi njegovi računi kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnoga prometa te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). U Ovršnom zakonu iz 2010[30]. godine, a potom onom iz 2012[31]. godine, zadužnica je iz obične javnobilježnički ovjerene privatne izjave „prerasla‟ u solemniziranu privatnu ispravu koja se danas izdaje na posebnom obrascu i čiji sadržaj propisuje podzakonski propis. Takva je zadužnica u svemu izjednačena sa sudskim (ovršnim) odlukama. Donošenjem Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima[32] narasla je i potreba za zadužnicom kao instrumentom osiguranja budući da je ovrha zadužnica, kao novčane tražbine, povjerena Financijskoj agenciji (FINA –u daljnjem tekstu: Agencija) s posljedicom da se vjerovnik dospjele novčane tražbine koji je u posjedu zadužnice može izravno (bez suda) obratiti Agenciji radi naplate osigurane tražbine.

            Prema sada važećim odredbama članka 214. stavak 1. Ovršnog zakona, dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. S druge strane, člankom 215. stavak 1. OZ-a, propisano je što predstavlja tzv. bjanko zadužnicu. Na temelju zakonskih ovlaštenja po ministru pravosuđa donesen je i Pravilnik[33] o registru zadužnica i bjanko zadužnica, koji predstavlja elektroničku bazu podataka o osobi koja je izdala zadužnicu ili bjanko zadužnicu, vrsti zadužnice, u čiju je korist izdana ako je riječ o zadužnici, je li preuzeto jamstvo za obvezu iz zadužnice ili bjanko zadužnice i tko ga je preuzeo, koji je iznos tražbine za koju je izdana, odnosno koji se najviši iznos u nju može upisati, te podatke o javnom bilježniku koji je ispravu potvrdio, datumu i poslovnom broju potvrde.  

            Prema sadašnjoj sudskoj praksi, dvostruki karakter zadužnice – koja može imati učinak rješenja o ovrsi kada se ovrha provodi na sredstvima na računu ovršenika, ali i ovršne isprave kada se ovrha provodi na drugim sredstvima ovrhe, ne može utjecati na primjenu (različitih) zastarnih rokova u odnosu na istu zadužnicu (Rev 1627/17-2 od 20. rujna 2017.). Pravna doktrina smatra da zadužnica ima i obilježja vrijednosnog papira, a o tome da je obična zadužnica ujedno i vrijednosni papir može se zaključiti iz činjenice da se na prijenos tražbine iz zadužnice na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona (OZ) koje se odnose na vrijednosne papire.

            U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare[34].

            Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće:

            „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟[35]

            U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na  zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće:

            „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja:

            Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke?

             Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…)

            S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…)

            S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.

            Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja  iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟

            U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze.  U tom smislu pravna doktrina[36] ističe sljedeće:

            ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'.  To će prije svega ovisiti o tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟

            U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica.

            Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi:

            „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. 

            U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare.

            Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟

            Navedeno pravno shvaćanje svodi se zapravo na zaključak prema kojem ovrhovoditelj podnošenjem[37] zadužnice na naplatu[38] Agenciji prekida tijek zastare, s tim da neuspjeh naplate iz tog postupka za koji je odgovoran ovrhovoditelj koji podnosi zadužnicu na naplatu, ne bi imao za posljedicu prekid zastare. U protivnom, kada je bilo koji postupak, pa i onaj pred Agencijom, obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao nikakvog utjecaja, tada pokretanje postupka koji je potom okončan obustavom ili neuspjelim završetkom, ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ispočetka. Tu će se uvijek postavljati i pitanje od kojeg bi trenutka zastara u slučaju kada nije riječ o sudskom postupku počela ponovno teći. O tome za sada nema sudske prakse, ali možda je najbolji odgovor za to onaj koji proizlazi iz članka 215. stavak 1. ZOO-a, odnosno, da zastara i u tom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kad je određeni postupak pravomoćno završen (obustavljen) ili je nedvojbeno da se takav postupak više ne može provoditi.

            VII. UMJESTO ZAKLJUČKA           

            Vjerujemo da smo u ovom članku, u najboljoj namjeri, dali prikaz recentne sudske prakse iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje neovisno o danu svog donošenja i danas predstavljaju čvrsta uporišta na kojima je utemeljena današnja sudska praksa. Imajući na umu opseg materije i brojnu sudsku praksu, u ovom tekstu, nažalost, nisu mogli biti obrađeni svi slučajevi zastare pa tako niti zastara tražbina iz osnove naknade štete, zastara kod raskida, poništenja ili ništetnosti ugovora, a nisu obrađeni niti slučajevi zastare iz drugih zakona. Nadamo se da će taj dio biti predmetom novog članka koji slijedi u nastavku, kao drugi dio zastare u građanskopravnoj sudskoj praksi.

         FINAL REMARKS / INSTEAD OF CONCLUSION

            We believe that in this article we were able to, with the best of the intentions, to lay out recent case-law of the Supreme Court of Croatia, which, regardless of the time it was rendered, still represents firm foundation for the existing case-law of national courts. Given the large extent of the matter at hand and extensive respective case-law, regretfully this article was unable to analyse all aspects of statutory time-limits. Namely, it does not contain time-limit rules for bringing damage claims, claims for termination and annulment of contract or for declaring it void. Also, it makes no reference to specific time-limit rules contained in other enforcing laws. Hopefully, these rules will be discussed in the next article, as a second part of the statute of limitations in civil judiciary case-law analysis.

[2] Prema čl. 214. st. 3. ZOO/05 –Sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

[3] Zakon o parničnom postupku („Narodne  novine‟, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – u daljnjem tekstu: ZPP)

[4] Čl. 299. st. 2. ZPP-a glasi: „Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.‟

[5] Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne  novine‟, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09. i 143/12. – u daljnjem tekstu: ZV).

[6] Prema čl. 113. st. 8. ZPP-a – Odredbe st. 1. do 7. ovog članka primjenjuju se i na rok u kojem se prema posebnim propisima mora podići tužba a i na rok zastare potraživanja ili kakva drugog prava (riječ je samo o radnjama predaje podneska sudu).

[7] Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine‟, br. 33/96., 96/01., 13/02., 136/02. – pročišćeni tekst, 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11.)

[8] Vidjeti o tome u Rev 1224/11-2 od 31. 3. 2015. godine, u kojoj je, uz ostalo rečeno: „Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor pa se na računanje rokova zastare primjenjuje odredba čl. 77. ZOO. Odredbom čl. 77. st. 3. ZOO propisano je da ako posljednji dan roka pada u dan kada je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan. Stoga, kao dan kada je zakonom određeno da se ne radi smatra se samo onaj dan koji je kao neradni propisan zakonom. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine‟ broj 136/02, 112/05, 59/06 i 55/08 ) subota nije zakonom propisani neradni dan, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja na temelju odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a bez obzira na to što je posljednji dan roka padao u subotu kao posljednji dan zakonom određenog roka (čl. 362. ZOO).‟

[9] „Narodne novine‟, br. 18/11.

[10] Čl. 17. Zakona o mirenju glasi: „Stranke koje su u skladu s ovim Zakonom izabrale mirenje radi pokušaja rješavanja spora ne smiju izgubiti mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka zbog proteka zastarnog ili prekluzivnog roka. Pokretanjem postupka mirenja zastara se prekida. Ako se mirenje okonča bez zaključenja nagodbe, smatra se da prekida nije bilo. Iznimno od odredbe stavka 3. ovoga članka, ako u roku od 15 dana od dovršetka mirenja, stranke podnesu tužbu ili poduzmu drugu radnju pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatrat će se da je zastara prekinuta trenutkom pokretanja postupka mirenja. Ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok mirenje traje, a započet će ponovno teći istekom petnaestog dana od dovršetka mirenja.

[11] Prema čl. 230. ZOO-a –  tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala, s tim da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

[12 Čl. 164. st. 7. ZV-a – Pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.

[13] Vjerojatno se i ovdje mislilo na pravomoćno okončanje postupka – op. autora.

[14] Riječ je o reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a (tzv. „izvanredna revizija‟) koja se podnosi zbog postupovnopravnog ili materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, dakle, zbog pitanja koje je u općem (javnopravnom) interesu važno za ujednačavanje sudske prakse.

[15] Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine‟, br. 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00, 131/00., 27/01., 65/01., 118/01. i 80/20.)

[16] Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (Zavod) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju – članak 161. stavak 1. ZMO-a.

[17] Članak 232. st. 2. ZR-a glasi: „Odredbe ovoga Zakona o zastari potraživanja, neće se primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovoga Zakona.‟

[18Važno: drugačije u Rev 1763/12-2 od 11. svibnja 2016. i Rev 1409/17-2 od 14. lipnja 2017. (vidjeti i odluke USUD RH, br. U-III-3948/2006 od 17. prosinca 2008. i U-III-1834/2007, U-III-257/14). U tim je odlukama revizijskog suda rečeno sljedeće: „U ovom postupku radi se o regresnom potraživanju u kojem tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu regresnog duga koji je nastao jer je tužitelj svom osiguraniku na temelju police od automobilskog kaska na ime materijalne štete isplatio nastalu štetu. U konkretnom slučaju potraživanje osiguravatelja-tužitelja temelji se na zakonskoj subrogaciji iz odredbe čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine', broj 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) prema kojoj odredbi isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja po bilo kojoj osnovi je odgovorna za štetu. 

Prema odredbi čl. 371. ZOO/91 potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Prema odredbi čl. 380. st. 6. ZOO/91 zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguravatelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku.

Nižestupanjski sudovi su suprotno ovome  zaključili da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja pozivajući se na odredbu čl. 376. ZOO/91, dakle da potraživanje tužitelja kao osiguravatelja prema štetniku s naslova vraćanja iznosa koji je osiguravatelj kao odgovorna osoba isplatio oštećeniku zastaruje u roku za zastaru naknade štete.

 U konkretnom slučaju zastarijevanje osiguratelja prema štetniku tj. tuženiku s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku zastarijeva prema odredbi čl. 380. st. 6. ZOO/91 u općem roku zastare u smislu odredbe čl. 371. ZOO/91.‟

[19] Ne smiju se izgubiti iz vida odredbe o posebnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. i 107. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟, br. 41/14. i 110/15.). Prema čl. 107. st. 1. tog Zakona:  Postupak iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona mogu tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenuti ovlaštena tijela ili osobe koje imaju opravdani interes za kolektivnu zaštitu potrošača, kao što su udruge za zaštitu potrošača te državna tijela nadležna za zaštitu potrošača.

[20] O tom pitanju i drugačija pravna shvaćanja – vidi u čl.  mr. sc. Andrije Erakovića „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli‟ – „Pravo i porezi‟ br. 9/18.

[21] Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine‟ br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZOZP/03)

[22] Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine‟ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. –u daljnjem tekstu: ZZOP/07) , vidi i  čl. 49., 50. i 55. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine‟ br. 41/14. i 110/15.)

[23] Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i na njega se odnosi Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja.

[24] U obrazloženju te odluke (iako se to baš ne odnosi na temu ovog članka)  istaknuto je i sljedeće važno pravno shvaćanje: „Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik 'valute utočišta' koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. (…) Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu  švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.‟

[25] Prema čl. 214. st. 2. ZOO-a – Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

[26] Ovršni zakon („Narodne novine‟, br. 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08. – u daljnjem tekstu: OZ/96).

[27] „Zadužnica iz OZ/96‟.

[28] Tek od tog se trenutka pojavljuje izričaj: „zadužnica‟.

[29] Ovršni zakon („Narodne novine‟, br. 139/10., 150/11., 154/11., 12/12., 70/12. i 80/12.).

[30] Ovršni zakon („Narodne novine‟, br. 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16. – Odluka Ustavnog suda RH).

[31] Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine‟, br. 91/10. i 112/12.)– koji je prestao važiti donošenjem novog Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine‟, br. 68/18. – u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi ovrhe).

[32] „Narodne  novine‟ br. 15/12., 125/14. i 82/17.

[33] Postoje razmišljanja prema kojima zastara tražbine iz zadužnice nastupa zastarom tražbine iz osnovnog pravnog posla koju zadužnica osigurava, ali izgleda da sudska praksa, s obzirom na pravnu narav zadužnice, nije krenula u tom pravcu.

[34] Tako i dr. sc. J. Jug, sudac VSRH u članku: „Zadužnica u hrvatskom pravnom sustavu i sudskoj praksi‟, časopis Javni bilježnik br. 44 – str. 7. „U pogledu vremena potrebnog za zastaru tražbine iz zadužnice sve do donošenja i stupanja na snagu odredbi OZ/10. o zadužnici trajale su rasprave i dvojbe o duljini zastarnog roka glede tražbine iz zadužnice. S obzirom na to da je zadužnica i prije donošenja OZ/10., kao i danas, imala pravni status ovršne isprave i rješenja o ovrsi, moglo se zaključivati da treba primijeniti zastarni rok od deset godina propisan u čl. 233. st. 1. ZOO-a. S druge strane, do donošenja OZ/10. zadužnica je bila privatna isprava na kojoj je javno ovjerovljen potpis slijedom čega ona nije mogla biti izjednačena s javnobilježničkim aktom temeljem čl. 59. st. 1. ZJB-a, pa se ne može primijeniti zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a, već opći zastarni rok od pet godina propisan u čl. 225. ZOO-a. Smatram da je ispravno drugo navedeno stajalište zbog toga što zadužnica do donošenja OZ/10. nije imala pretpostavke odluka ili isprava navedenih u čl. 233. st. 1. ZOO-a. Nakon donošenja OZ/10. više nije bilo dvojbi da je zadužnica kao solemnizirana privatna isprava izjednačena po pravnoj snazi s javnobilježničkim aktom te su slijedom toga kod zadužnice ispunjene pretpostavke iz čl. 233. st. 1. ZOO-a‟.

[35] Uzelac/Brozović – Zadužnica: Evolucija, aktualno stanje i otvorena pitanja.

[36] Prema čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o provedbi ovrhe, nadležno tijelo, odnosno ovrhovoditelj podnosi osnovu za plaćanje Agenciji, u izvorniku, otpravku, ovjerenom presliku ili ovjerenom prijepisu neposrednom dostavom, preporučenom pošiljkom s povratnicom, odnosno na drugi način uređen posebnim propisom. Zadužnica i bjanko-zadužnica se uvijek dostavljaju u izvorniku. Uz ostalo, ovrhovoditelj uz osnovu za plaćanje prilaže i zahtjev za izravnu naplatu na propisanom obrascu s podacima potrebnim za provedbu ovrhe prema odredbama ovoga Zakona – čl. 5. st. 5. Zakona o provedbi ovrhe.

[37] Osnova za plaćanje jest ovršna odluka domaćeg suda ili upravnog tijela koja ima potvrdu ovršnosti, ovršna nagodba sklopljena pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršna nagodba postignuta u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a ZPP-a, zadužnica, bjanko-zadužnica, nalog za plaćanje Hrvatske radiotelevizije s potvrdom o ovršnosti, europski ovršni naslov i europski platni nalog, a koji glase na ispunjenje određene novčane tražbine, obračun poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine, rješenje o ovrsi, rješenje o osiguranju, nalog Ministarstva financija za naplatu po aktiviranom državnom jamstvu, nalog za pljenidbu u postupku prisilnog izvršenja pravomoćno izrečene novčane kazne u kaznenom i prekršajnom postupku i svaka druga odluka nadležnog tijela kojom se u cijelosti ili djelomice prihvaća prijedlog za provedbu ovrhe – čl. 3. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe.