1. OBVEZNO PRAVO – POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI (ACTIO PAULIANA) – DOSPJELOST TRAŽBINE
Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 – dalje: ZOO)
Članak 66. st. 1.
Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira na to kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Prema ocjeni ovog suda pravna radnja dužnika, u ovom slučaju darovni ugovor, može se pobijati samo za onu tražbinu vjerovnika (tužitelja) koja je dospjela do trenutka izvršenja pravne radnje dužnika koja se pobija.
Naime, samo za onu tražbinu vjerovnika koja je dospjela do trenutka besplatnog raspolaganja dužnika (prvotuženika), dužnik može znati da takvim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku (tužitelju). Identično pravno shvaćanje izraženo je u odlukama ovoga suda broj Rev-46/08 od 4. ožujka 2009. i broj Rev-498/08 od 27. svibnja 2009.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-3270/14-2 od 14. ožujka 2018.
2. OBVEZNO PRAVO – ZATEZNE KAMATE NA TUĐU POMOĆ I NJEGU KADA JE ŠTETA NASTALA UPORABOM PRIJEVOZNOG SREDSTVA KOJE PODLIJEŽE OBVEZNOM OSIGURANJU U PROMETU
Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine‟ 151/05, 36/09 i 75/09 –dalje: ZOOP)
Članak 12. st. 1. i 4.
Budući da tuženik u mirnom postupku nije ispunio svoju obvezu iz čl. 12. st. 1. ZOO-a dužan je sukladno odredbi stavka 4. istog članka tužitelju na iznos naknade na ime tuđe pomoći i njege platiti zakonsku zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva. Odlučujući o tijeku zateznih kamata na iznos glavnice na ime tuđe pomoći i njege nižestupanjski sudovi, međutim, propustili su cijeniti odredbu čl. 12. st. 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" 151/05 –dalje: ZOOP), kao odredbu posebnog propisa kojim je uređena obveza plaćanja zakonske zatezne kamate u slučaju nastanka štete uporabom prijevoznog sredstva koje podliježe obveznom osiguranju u prometu.
Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZOOP-a odgovorni osiguratelj dužan je u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti: obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni. U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. toga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (st. 4.).
Budući da tuženik u mirnom postupku nije ispunio svoju obvezu iz čl. 12. st. 1. ZOO-a, dužan je sukladno odredbi stavka 4. istog članka tužitelju na iznos naknade na ime tuđe pomoći i njege platiti zakonsku zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-720/14-2 od 5. prosinca 2017.
3. OBVEZNO PRAVO – PROCESNE KAMATE NA IZNOS OBRAČUNATIH DOSPJELIH ZATEZNIH KAMATA NA SA ZAKAŠNJENJEM ISPLAĆENI NESPORNI DIO ŠTETE
Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 – dalje: ZOO)
Članak 31. st. 1. i 2. i čl. 41. st. 1.
Pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu dospjele zatezne kamate, koja je obračunata i izražena u apsolutnom iznosu, kao i pravo na postavljanje zahtjeva za plaćanje procesne zatezne kamate, a sve to u smislu navedene zakonske odredbe, vezano je uz prestanak glavne tražbine na koju se obračunata i u apsolutnom iznosu utužena kamata odnosi. Međutim, nikako se ne može prihvatiti kao pravilno shvaćanje prema kojem bi navedeno pravo pripadalo vjerovniku neke novčane obveze samo i jedino u situaciji kada je glavni dug u cijelosti plaćen, odnosno kada je glavna tražbina u cijelosti prestala.
Naime, prema ocjeni ovog suda, u skladu s odredbom čl. 31. st. 1. i st. 2. ZOO-a, navedeno pravo postoji i onda kada je dužnik samo djelomično podmirio novčanu obvezu, pa vjerovniku i u tom slučaju, osim zahtijevanja isplate preostalog dijela glavne tražbine, pripada i pravo uglavničiti iznos dospjelih zateznih kamata obračunatih na plaćeni dio glavne tražbine i na tako uglavničene zatezne kamate zahtijevati daljnje procesne kamate obračunate od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. To sve stoga što je ovdje riječ o djeljivoj obvezi, odnosno o djeljivoj tražbini u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZOO-a, koja se može i ispuniti u dijelovima, a dužnik je obvezan primiti to djelomično ispunjenje, osim ako ima poseban interes da to odbije (čl. 169. st. 2. ZOO-a). Prema tome, kada je tuženik isplatio nesporni dio tužiteljeve glavne novčane tražbine, a koju isplatu je tužitelj bio dužan primiti jer za njezino odbijanje nije imao nikakav opravdani razlog niti poseban interes, time je taj dio glavne tražbine tužitelja prestao, pa su se time stekli i uvjeti da tužitelj, pozivom na odredbu čl. 31. st. 1. i st. 2. ZOO-a, ostvari i zahtjev za isplatu zateznih kamata obračunatih na iznos plaćenog dijela glavne tražbine, kao i zahtjev za plaćanje procesne kamate počevši od dana postavljanja zahtjeva sudu za njihovu isplatu (11. srpnja 2008).
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2332/2014-2 od 18. srpnja 2018.
4. PARNIČNI POSTUPAK – ISPRAVAK PRESUDE U POGLEDU OZNAKE IMENA ILI PREZIMENA STRANKE KADA SU ONE POSLJEDICA POGREŠKE SAME STRANKE
Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP)
Članak 342. st. 1.
Sustav procesnih pravila sadržan u ZPP-u nije sam sebi svrha. On ima cilj omogućiti strankama da pred zakonom ustanovljenim sudom štite svoje pravne interese (legitimna očekivanja), a sudovi su im – primjenjujući navedena pravila – dužni to osigurati – brinući se poštenim (pravičnim) postupanjem (između ostalog) za ostvarenje načela jednakosti i ravnopravnosti stranaka pred sudom. Postupovna pravičnost znači kontradiktoran postupak u kojem se stranke mogu očitovati i imaju jednaki položaj pred sudom. Pravičnost postupka uvijek se procjenjuje ispitujući postupak u njegovoj cjelini, tako da neka izolirana nepravilnost ne može biti dovoljna da cijeli postupak bude nepravičan (što odgovara definiciji bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, prema kojoj pogrešna ili nepravilna primjena koje odredbe ZPP-a ima značenje bitne povrede samo ako je bila ili je mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude).
To je ujedno i svrha zaštite koju pruža čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine– Međunarodni ugovori‟ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija), koja jamči (u okviru prava na pošteno suđenje) pravo na procesnu ravnopravnost („jednakost oružja‟). Prema tom načelu, svaka od stranaka treba imati „razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njezinog protivnika‟ (tako ESLJP u Kaufman protiv Belgije, 10938/84, DR 50, p. 115.).
Konačno, ESLJP je u nekim svojim odlukama (primjerice: Edificaciones March Gallego S.A. v. Spain. broj 7/1997/791/992 od 19. veljače 1998., te OOO „Vesti“ and Ukhov v. Russia, broj zahtjeva 21724/13 od 30. svibnja 2013.), dao sudovima ovlaštenje ispraviti grešku u nazivu stranke neovisno o tome tko je počinio grešku u pisanju ili naznačavanju stranke pod pretpostavkom da nije bilo spora o identitetu stranaka te da je riječ o otklonjivoj greški.
Pritom, potrebno je naglasiti kako je i sustav procesnih pravila sadržan u ZPP-u pokriven s dvije načelne odredbe koje se odnose na zabranu i sankcioniranje zlouporabe procesnih ovlaštenja, i to: odredba čl. 9. ZPP-a koja strankama nalaže savjesno korištenje pravima koja su im priznata tim zakonom i odredba čl. 10. ZPP-a koja, s druge strane, nalaže sudu da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
U postupanju nižestupanjskih sudova, po ocjeni ovog vijeća, osigurano je ostvarenje svih ovih načela.
Podredno, ovaj sud smatra korisnim navesti kako se greške koje sud ima ovlaštenje otkloniti u smislu odredbe čl. 342. st. 1. ZPP-a (dopušteno je otkloniti pogrešku u pisanju imena) ne smiju odnositi na pogrešno formiranu volju suda u trenutku donošenja presude, odnosno na odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Argumentum a contrario, kad je sud u konkretnom slučaju ispravio svoju presudu, on je presudu zapravo uskladio sa svojom voljom – odlukom o tužbenom zahtjevu u odnosu na osobu koja je u postupku stvarno sudjelovala. Sve suprotno od toga bilo bi pretjerani formalizam koji omogućava tuženici da ostvari u svoju korist neravnopravan položaj u ovoj parnici te da ostvari nelegitiman cilj, što je protivno cilju i svrsi odredaba parničnog postupka i predstavljalo bi povredu prava zaštićenih Konvencijom.
Naime, ovaj sud na strani tuženice – koja je aktivno sudjelovala u parnici (u svim njezinim fazama) i nikada nije osporila da se tužbeni zahtjev u materijalnopravnom smislu ne bi odnosio baš na nju, uz istovremeno svjesno prešućivanje ponavljanih pogreški u pisanju (jednog od njezinih) prezimena – sud ne nalazi legitimni interes koji bi bilo nužno štititi. Upravo suprotno, tuženica svojim postupanjem ukazuje na potpuno nelegitiman interes - onemogućiti tužitelja da nakon provedenog postupka u ovoj parnici stekne valjanu ovršnu ispravu.
U smislu izloženog, u ovom postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbama čl. 342. ZPP-a, jer s obzirom na cijeli tijek ovog postupka čak ni pogrešna primjena odredbe čl. 342. ZPP-a ne bi imala za posljedicu nezakonitu odluku u odnosu na drugotuženicu.
Izloženo shvaćanje vijeća u suglasnosti je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/18) održanoj 17. prosinca 2018., koje glasi:
„Sud je ovlašten po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke ispraviti presudu na temelju odredbe iz čl. 342. st. 1. ZPP-a samo u slučaju postojanja pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom, odnosno pogreške suda koja je nastala prilikom pisane izrade presude, a ne i pogreške koje su posljedica dispozicije samih stranaka, ali nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz 354. st. 1. u vezi s čl. 342. st. 1. ZPP-a, ako je sud primjenom čl. 342. st. 1. ZPP-a, u situaciji kada tijekom postupka uopće nije bio sporan stvarni identitet stranke, ispravio oznaku imena ili prezimena stranke (ili OIB-a), iako je ta okolnost posljedica pogreške same stranke.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x-451/2017-2 od 19. prosinca 2018.
5. PARNIČNI POSTUPAK - PRAVO ČLANA UDRUGE NA SUDSKU ZAŠTITU ZBOG POVRIJEĐENOG PRAVA
Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, br. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP)
Članak 16. st. 2.
Zakon o udrugama („Narodne novine“, br. 88/01)
Članak 26. st. 1.
Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na sudsku zaštitu protivno je pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženog u rješenju br. Gž-1/04 od 21. veljače 2007. gdje je izraženo shvaćanje da član udruge ima pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava članstva u udruzi u smislu odredbe čl. 26. st. 1. Zakona o udrugama.
Ovdje treba posebno ukazati da je Europski sud za ljudska prava u presudi od 4. travnja 2017. donesene u predmetu Lovrić protiv Hrvatske (zahtjev broj 38458/15) zaključio da pravni poredak Republike Hrvatske priznaje pravo članovima udruge na sudsku zaštitu prava članstva koja proizlaze iz statuta udruge kojoj pripadaju, a sve u smislu odredbe čl. 26. st. 1. Zakona o udrugama.
Revizijski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda za ljudska prava. Stoga član udruge kojemu je članstvo u udruzi prestalo odlukom udruge koja je protivna statutu udruge ima pravo na sudsku zaštitu povrijeđenog prava člana udruge predviđenog statutom udruge u skladu s čl. 26. st. 1. Zakona o udrugama.
Tom odredbom propisano je da članovi udruge nadziru rad udruge, pa ako član udruge utvrdi nepravilnost u provedbi statuta, ovlašten je na to upozoriti statutom određeno tijelo udruge, odnosno skupštinu ako statutom nije određeno nadležno tijelo.
Ako se upozorenje ne razmotri na sjednici statutom određenog tijela udruge odnosno skupštine u roku od 30 dana od dostavljenog pisanog upozorenja i nepravilnosti se ne otklone, tada član udruge ima pravo podnijeti tužbu županijskom sudu nadležnom prema sjedištu udruge radi zaštite svojih prava propisanih statutom udruge.
S obzirom na navedeno u postupku pred drugostupanjskim sudom je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 16. st. 2. ZPP-a, jer u konkretnom slučaju nije bilo mjesta odbačaju tužbe zbog apsolutne sudske nenadležnosti.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1610/17-2 od 14. veljače 2018.
6. OBVEZNO PRAVO – PREKID ZASTARE KOD TUŽBE ZA ZAŠTITU KOLEKTIVNIH INTERESA I PRAVA POTROŠAČA
Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 – dalje ZOO/05)
Članak 241.
Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/2007 – dalje ZZP)
Članak 131.
Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem paničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).
Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟ broj 79/2007 — dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. Z00/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
Pri tome valja posebno istaći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ZZP/07 nije bio na snazi, već je u tom razdoblju pa do 6. kolovoza 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine‟ broj 96/03 — dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.
Pri donošenju navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.e ZPP-a).
U odnosu na presude Europskog suda na koje se pozvao podnositelj revizije, treba u prvom redu navesti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezina pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.
Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe — dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟ broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.
Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegova pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.
Međutim, upravo u presudi Francisco Gutierrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martinez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba.
Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo.
Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.
Dakle, navedena presuda na koju se pozvao podnositelj revizije ne idu u prilog njegovu mišljenju o nastupanju zastare restitucijskog zahtjeva tužitelja.
U odnosu na presudu Švicarskog saveznog suda na koju se pozvao podnositelj revizije valja reći da ne postoji pravna vezanost hrvatskih sudova uz presude tog suda, dok u odnosu na ostale presude Europskog suda na koje se pozvao revident treba reći da u njima nije izraženo shvaćanje o subjektivnim učincima postupka vođenog po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u odnosu na individualne parnične postupke glede nastupanja prekida zastare.
Konačno, glede pozivanja na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema dosadašnjoj ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate.
Zbog svega izloženog, po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev – 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.
7. OBVEZNO PRAVO - ZASTARA REGRESNOG ZAHTJEVA STRANOG OSIGURATELJA
Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine‟ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 dalje: ZOO)
Članak 371.
Sporazum o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke
Članak 35. st. 1.
Kada je tužitelj (strani osiguratelj) platio troškove liječenja za svoju osiguranicu (oštećenicu), sukladno Međunarodnom ugovoru između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke, njegovo potraživanje prema tuženiku (štetnikovom osiguratelju) zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a početak zastarnog roka se računa od dana isplate tih troškova.
Naime, tužitelj je pravo regresa iznosa troškova liječenja svoje osiguranice, koja je stradala u prometnoj nesreći koju je svojim vozilom prouzročio tuženikov osiguranik, stekao na temelju čl. 35. st. 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke objavljenog u Službenom listu SFRJ, broj 9/69, (sada: čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke iz 1997., 'Narodne novine – Međunarodni ugovori', br. 7/98), koja glasi: „Ako osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba da dobije naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njenim propisima ima pravo na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi na nosioca prve države ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega.‟
Dakle, tužitelj je nakon plaćanja troškova liječenja na temelju navedenih odredbi međunarodnog ugovora subrogacijom stupio u osiguranikovu pravnu poziciju u vezi s troškovima liječenja koji su isplaćeni.
Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, kad iz takve pozicije tužitelj regresnom tužbom zahtijeva isplatu tih troškova od domaćeg osiguratelja, tada se na njega ne primjenjuju odredbe o zastari potraživanja s osnove naknade štete iz odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (preuzet kao propis RH u „Narodnim novinama‟ broj 53/91, izmjene u „Narodnim novinama‟, broj 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01, dalje: ZOO), koja se u ovom sporu primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟, broj 35/05), već odredba o zastati potraživanja iz čl. 371. ZOO-a.
Dakle, prema shvaćanju ovoga suda, regresni zahtjev osiguratelja prema štetniku i njegovu osiguratelju zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina.
O ovom pravnom pitanju izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-3787/11 od 11. srpnja 2012., te broj: U-III-2571/2014 od 17. lipnja 2015., pri čemu je navedeno shvaćanje „(...) da je u konkretnom slučaju tužitelj podmirio (platio) troškove liječenja oštećenika iz prometne nezgode umjesto ovdje tuženika ex lege, čime je učinio isplatu za drugoga pridržavajući si pritom pravo da (naknadno) tužbom u redovnom sudskom postupku zatraži od tuženog podmirenje učinjenog plaćanja (isplata s pravom na subrogaciju) – što podrazumijeva i pokretanje postupka u okviru općeg zastarnog roka propisanog čl. 371. ZOO, a podredno i primjenu čl. 373. ZOO.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x- 1227/2013-2 od 31. kolovoza 2016.
8. PROPUST NAJMOPRIMCA DA PODNESE ZAHTJEV ZA SKLAPANJE UGOVORA O NAJMU S VLASNIKOM STANA
Zakon o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96 – dalje: ZNS)
Članak 31. st. 1.
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 79/96, 73/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP)
Članak 166. st. 2.
Članak 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
U postupku je utvrđena činjenica da tuženik kao najmodavac nije tražio sklapanje ugovora o najmu, niti je od suda tražio donošenje presude koja bi zamijenila taj ugovor, kako to predviđa čl. 33. st. 3. ZBS-a. Pravilan je stoga zaključak drugostupanjskog suda da u takvoj situaciji tužitelj kao vlasnik stana ima pravo zahtijevati iseljenje tuženika iz svog stana, zbog čega je sud prihvatio zahtjev za iseljenje, a pozivom na odredbu čl. 166. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 79/96, 73/00 I 114/01 – dalje: ZVDSP).
Međutim, uz takvo ponašanje tuženika kao osobe koja je doduše ex elege stekla položaj najmoprimca, ali nije zatražila sklapanje ugovora o najmu stana s prijašnjim vlasnikom pa niti s tužiteljem, niti je tuženik zatražio putem suda da presuda nadomjesti takav ugovor, za zaključiti je da se ne može od tužitelja tražiti da u nedogled trpi da se stanom ne koristi kao vlasnik. To mu prvo na mirno uživanje vlasništva pripada sukladno čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Utoliko, u danim okolnostima, tužitelju pristoji pravo tražiti iseljenje tuženika, jer je tužiteljevo pravo jače od posjeda tuženika (čl. 166. st. 2. ZVDSP-a).
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2111/13-3 od 29. kolovoza 2018.
9. OVRŠNO PRAVO - EUROPSKI OVRŠNI NASLOV
Ovršni zakon („Narodne novine“, br. 112/12, 25/13, 95/14, 55/16 i 73/17)
Članci čl. 357. – 364.
Uredba br. 805/2004
Članci 1. i 3. st. 2.
U vezi s takvim shvaćanjem drugostupanjskog suda, ovrhovoditelj u reviziji postavlja temeljno materijalno pravno pitanje – „je li za provođenje europskog ovršnog naslova odlučno je li odluka na temelju koje je on izdan donesena nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji?“
U vezi s tim (temeljnim) pitanjem, prije svega valja istaknuti sljedeće:
– prema čl. 1. Uredbe broj 805/2004, svrha ove Uredbe je uvođenje europskog naloga za izvršenje nesporne tražbine, kako bi se omogućilo, propisivanjem minimalnih normi. Slobodan protok sudskih odluka, sudskih nagodbi i autentičnih isprava u svim državama članicama, bez ikakvih posrednih postupaka koje bi trebalo pokrenuti u državi članici izvršenja prije priznavanja i izvršenja.
– u čl. 3. st. 2. Uredbe propisano je da se ona primjenjuje i na odluke donesene nakon ispitivanja sudske odluke, sudske nagodbe ili autentične isprave koje su potvrđene kao europski nalog za izvršenje,
– Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske uniji međunarodni je ugovor između država članica Europske unije i Republike Hrvatske koji je potpisan 9. prosinca 2011., a stupio je na snagu 1. srpnja 2013. (čl. 3. st. 5. Ugovora).
U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se u Republici Hrvatskoj primjenjuje navedena Uredba, te kako je u konkretnom slučaju presuda suda Republike Irske (koja država je članica Europske unije od 1. siječnja 1973.) potvrđena kao europski ovršni naslov 4. srpnja 2013., dakle nakon 1. srpnja 2013., to prema mišljenju ovog suda, iz tog razloga (bez obzira na to što je presuda koja je potvrđena kao europski ovršni naslov donesena 2008.) u ovom slučaju nije bilo mjesta odbijanju ovrhe, kako je to pogrešno zaključio drugostupanjski sud.
Dakle, odgovor na prvo postavljeno pitanje –potvrdan je, odnosno za provođenje europskog ovršnog naslova, odlučna okolnost jest to da je potvrda o europskom ovršnom naslovu izdana nakon 1. srpnja 2013. (tj. pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji), a što je upravo ovdje slučaj.
Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev-2221/16 od 25. rujna 2018.)
10. OVRŠNO PRAVO –ZADUŽNICA KAO OVRŠNA ISPRAVA
Ovršni zakon („Narodne novine“, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje OZ)
Članak 214. st. 1. i 7. , u vezi s čl. 36. i 39. OZ-a
Odredbom čl. 214. st. 1. OZ-a propisano je da dužnik može privatnom ispravom koju je potvrdio javni bilježnik dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom u toj ispravi, isplaćuje vjerovniku, te da se takva isprava izdaje u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja.
Kada ovrhovoditelj podnosi prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave – zadužnice, dužan je postupiti u skladu s čl. 36. i 39. OZ-a. Stoga prijedlogu za ovrhu mora između ostaloga priložiti i ovršnu ispravu u izvorniku ili u ovjerenom presliku, pa i kada je riječ o zadužnici kao ovršnoj ispravi u smislu odredbe čl. 214. st. 7. OZ-a.
Zato se prema ocjeni ovog suda, bez obzira na to o kojoj je ovršnoj ispravi riječ, ona može uz prijedlog za ovrhu podnijeti u izvorniku (koji je uvijek samo jedan bez obzira na to o kojoj je ovršnoj ispravi riječ, pa u tome zadužnica nije iznimka) ili u ovjerenom presliku, pa i kada je riječ o zadužnici kao ovršnoj ispravi u smislu odredbe čl. 214. st. 7. OZ-a.
Slijedom navedenog, nije pravilno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da se ovrha na temelju zadužnice kao ovršne isprave ne može u prijedlogu za ovrhu priložiti osim u izvorniku i u ovjerenoj kopiji. Ovakvo shvaćanja već je zauzeto u praksi revizijskog suda (rješenje broj Rev-2183/13 od 13. travnja 2016.).
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-978/15 od 28. veljače 2018.
11. STVARNO PRAVO – PASIVNA LEGITIMACIJA U SPOROVIMA RADI UTVRĐENJA PRAVA VLASNIŠTVA PRENAMJENOM ZAJEDNIČKIH PROSTORIJA U ZGRADI U DRUŠTVENOM VLASNIŠTVU
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 – dalje ZVDSP)
Članak 372.
Prema shvaćanju ovog suda, izraženom u većem broju odluka (npr. rev x- 672/15 od srpnja 2015., Rev x-27/12 od 25. rujna 2013.) u sporu radu utvrđenja prava vlasništva stana nastalog prenamjenom zajedničke prostorije u zgradi u društvenom vlasništvu pasivno su legitimirani svi suvlasnici cijele zgrade. Naime, upisom u zemljišnu knjigu na temelju ovršne sudske odluke donesene u primjeni odredbe čl. 372. ZVDSP-a kojom se utvrđuje stjecanje prava vlasništva posebnog dijela nekretnine te odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, mijenja se suvlasnički dio ostalih suvlasnika na cijeloj nekretnini, zbog čega takvom tužbom moraju biti obuhvaćeni svi suvlasnici te nekretnine.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 740/12-2 od 7. ožujka 2017.
12. RADNO PRAVO – PREKID RADA I PODNOŠENJE TUŽBE RADI UTVRĐENJA I ZABRANE DISKRIMINACIJE
Zakon o radu („Narodne novine“, br., 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR)
Čl. 130. st. 4.
Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, br. 58/08 i 112/12 – dalje: ZSD)
Sporno je u revizijskom stupnju postupka predstavlja li izostanak s posla tužiteljice od 2. srpnja 2010. do 31. srpnja 2013., u kojem je ista prekinula rad i pokrenula tužbu radi utvrđenja i zabrane diskriminacije, opravdani ili neopravdani izostanak s posla, odnosno je li to opravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.
Prema odredbi čl. 107. st. 1. t. 3. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
U rješenju spora treba poći od toga da se radni odnos između poslodavca i radnika zasniva i temelji na ugovoru o radu (čl. 8. ZR-a), pa je dakle osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa ugovor, koji mora osigurati radniku minimum prava propisanih prisilnim odredbama ZR-a.
Naime, temeljna je obveza radnika iz ugovora o radu osobno obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, a obveza je poslodavca radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, time da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. Poslodavac je također dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonom. (čl. 5. ZR-a), te je dužan poduzeti sve potrebne mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ako utvrdi da ono postoji (čl. 130. st. 3. ZR-a).
Iznimno radnik ima pravo prekinuti rad dok traje ugovor o radu zbog opravdanih razloga određenih zakonom.
Naime, odredbom čl. 130. st. 4. ZR-a propisano je da ako poslodavac u roku iz stavka 3. tog članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.
Dakle, ZR propisuje sudsku zaštitu radnika u slučaju kada poslodavac nije poduzeo mjere kako bi spriječio uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ili su poduzete mjere očito neprimjerene, pa nastavak rada u takvom radnom okruženju za radnika nije prihvatljiv. U tom slučaju, radnik ostvaruje pravo prekinuti rad na način propisan Zakonom. Riječ je dakle o situaciji kada je poslodavac teško povrijedio svoju obvezu iz ugovora o radu kršeći zakonsku obvezu zaštite dostojanstva radnika.
Međutim, treba imati na umu da prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu zaštite dostojanstva radnika te da je prekid rada bio neopravdan. Naime, kao što poslodavac kada otkazuje ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, preuzima rizik da će morati ispuniti ugovor tako da će radnika vratiti na rad i isplatiti mu naknadu plaće, ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, tako i radnik preuzima rizik da će se, u situaciji kada se radnik odluči koristiti svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili da je uznemiravan na radnom mjestu, njegov izostanak s posla zbog prekida rada smatrati neopravdanim izostankom s posla, za slučaj da se u sudskom postupku dokaže da mu poslodavac nije povrijedio dostojanstvo.
Stoga, protivno navodima revidentice, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 107. st. 1. t. 3. ZR-a kada su odbili tužbeni zahtjev.
Na navode revidentice da je prekid rada tužiteljice u spornom razdoblju bio osnovan i utemeljen na odredbi čl. 130. ZR-a, valja reći da subjektivna procjena tužiteljice o postojanju razloga za prekid rada u smislu čl. 130. ZR-a, koji se vežu uz zaštitu dostojanstva radnika od uznemiravanja zbog diskriminatornih razloga propisanih odredbama ZSD-a, a koji nemaju realne objektivne podloge u postupanju tuženika, ne opravdava prekid rada tužiteljice u navedenom razdoblju, a osobito imajući na umu da je u konkretnom slučaju pravomoćno odbijen zahtjev tužiteljice radi utvrđenja i zabrane diskriminacije.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr-602/2015-2 od 22. veljače 2017.
13. OBITELJSKO PRAVO – IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH DRUGOVA – IMOVINA STEČENA NA TEMELJU UGOVORA O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU, KOJI JE SKLOPLJEN IZMEĐU JEDNOG BRAČNOG DRUGA I PRIMATELJA UZDRŽAVANJA
Obiteljski zakon („Narodne novine“, br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 – dalje ObZ)
Članak 248. i 249. st. 1.
Zakon o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, br. 11/78, 45/89 i 59/90)
Članak 277.
Imovina stečena na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za vrijeme trajanja bračne zajednice, bračna je stečevina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, neovisno o tome, jesu li stranke tog ugovora na strani davatelja uzdržavanja jedan ili oba bračna druga.
Budući da u primjeni odredbe čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 162/98 – dalje: ObZ – koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) tako i u primjeni odredbe čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: ObZ/03), bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine. S druge strane, vlastita imovina prema odredbi čl. 257. st. 2. ObZ, istovjetno odredbi čl. 253. ObZ/03, predstavlja imovinu koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz čl. 257. st. 2. ObZ/98, te iz čl. 253. ObZ/03 (nasljeđivanje, darovanje i sl.).
Ugovor o doživotnom uzdržavanju u svojim bitnim obilježjima je naplatni pravni posao. Tek iznimno može biti riječ o mješovitom pravnom poslu koji sadrži i ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o darovanju, a to samo u okolnostima ako je pri njegovu zaključivanju bila svjesna nerazmjerna korist za davatelja uzdržavanja i ako su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora svjesne postojanja nerazmjera i na njega dobrovoljno pristaju.
Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x-29/2015-2 od 7. veljače 2017.